Doživljaj kliničke smrti nije samo otkrivanje tajne o životu poslije fizičkog kraja. To je i putovanje u sam smisao ovozemaljskog života, spoznaja svrhe našeg bitisanja. Ljudi koji su imali ovo iskustvo oslobođeni su duboko usađenog straha od smrti, i pošto su je doživjeli, vraćaju se u život prosvijetljeni. Oni shvaćaju očajničku potrebu da ponovo naučimo sebe da smo i duhovna bića, a ne samo biološke strojeve. Zanemaruju materijalno i okreću se duhovnoj viziji i vrijednostima koje imaju moć da nam izmjene život.
Poslednjihh godina znanost se ozbiljno posvetila ovom fenomenu, prihvativši činjenicu da je doživljaj kliničke smrti sasvim prirodan i normalan proces. On nije izazvan nedostatkom kisika u mozgu, lijekovima ili psiho-fizičkim stresom uslijed straha od umiranja. Dokazano je da u mozgu postoji oblast koja nam omogućuje da takvo iskustvo doživimo, što znači da to nije halucinacija nego stvaran događaj. Isto tako stvaran kao i bilo koja druga ljudska sposobnost, egzaktan kao matematika ili jezik. Posebno djeca imaju jednostavan, čist osjećaj takvog doživljaja, neopterećena religioznim očekivanjima. Ona se sjećaju svog iskustva češće nego odrasli i lakše prihvaćaju vlastitu duhovnost.
Mnoga sjećanja na kliničku smrt zapisao je dr Melvin Mors u svojoj knjizi, a neka ćemo vam predstaviti ovdje.
‘Imala sam samo četiri godine kada je liječnik utvrdio da bolujem od elikog kašlja i upale oba plućna krila i zamolio bolničarku na odjelu pozvati moje roditelje. Sjećam se, rekao joj je kako se boji da neću preživjeti tu noć. Pošto sam ležala na krevetu i gorjela u groznici, izgledalo je kao da se svaki čas budim i padam u san. Odjednom sam osjetila nečije ruke. Bolničarka me je pomilovala po ruci i rekla: ‘pa, ona je još beba’ ‘. Nikada neću zaboraviti nježnost koja je izbijala iz tih riječi. Još više sam se podvukla pod pokrivač i osjetila toplinu i zadovoljstvo. Njene riječi su me smirile, pa sam zatvorila oči i zaspala. Probudile su me liječnikom riječi: ‘Kasno je. S njom je gotovo ‘, i osjetila sam da netko navlači pokrivač preko moje glave. Bila sam zbunjena. Zašto je kasno? Okrenula sam glavu i pogledala po sobi, što nisam doživjela kao nešto neobično, iako mi je pokrivač bio navučen preko lica. Vidjela sam liječnika i bolničarku kako stoje pored mog kreveta. Pogledom sam obuhvatila čitavu sobu i uočila da je ispunjena jačom svjetlošću nego ranije. Tada je liječnik izašao, a ja sam postala svjesna prisutnosti još nečega. Odjednom, nisam ležala u krevetu, već sam se našla u nečijim rukama. Podigla sam pogled i suočila se s čovjekom čija me je lapa, bijela brada fascinirala. Kao da je svjetlucala jakom svjetlošću. Zakikotala sam se i uplela u nju svoje prste. Uz njega sam bila savršeno mirna i sretna. nježno me je ljuljao, a ja nijednog trena nisam željela da se od njega odvojim, iako nisam znala tko je on.
‘Ona ponovno diše!’, Uzviknula je dolničarka i liječnik je utrčao u sobu. Čovjek s bijelom bradom je nestao. Tijelo mi je bilo vlažno od groznice i osjećala sam nekakav strah. Čula sam kada je liječnik rekao mojim roditeljima da su me zamalo izgubili, ali ga nisam razumjela. Kako sam mogla se izgubim kad sam sve vrijeme bila tu? Bilo je lijepo ponovno biti s roditeljima.
Upitala sam ih tko je bio taj čovjek, ali oni nisu shvaćali o čemu to govorim. Pričala sam im da je liječnik rekao da je prekasno, pa je onda došao čovjek čija brada ima blistavu svjetlost i držao me. Oni nisu zanli što da mi odgovore. Ali, sjećanje je zauvijek ostalo isto i svaki put kada bi ga prizvala bila bih isto tako smirena i sretna kao kada sam bila u njegovim rukama ‘.
Naši kriteriji određeni su raznim utjecajima: obitelji, mjestom i vremenom rođenja, obrazovanjem i ostalim faktorima koji nam formiraju sustav vrijednosti i obilježavaju život. Postoje jednostavne istine koje samo zaboravili i one se snažno vraćaju kroz ‘putovanje u tamu do svjetla’ – da su naši obični životi važni, ako se ima u vidu duša. Onda nije teško shvatiti kakav osjećaj je biti izvan svog fizičkog tijela i da smrt može biti ugodan događaj.