Bez obzira kakve su stavove imali prije iskustva bliske smrti i koliko su im raznolika religiozna uvjerenja, većina ljudi koja je kroz to prošla bila je uvjerena da se našla suočena s nekom nadnaravnom sliom prožetom ljubavlju i da je zavirila na ‘onu stranu’. Tijekom čitavog istraživanja, Ring je nastojao odgonetnuti jesu li te priče mogle biti potaknute lijekovima ili anasteticima, uzimajući u obzir i radove znanstvenika Ronalda Sigela koji je nastojao izvjesne ekstatičke vizije ljudi koji su preživjeli kliničku smrt objasni kao biokemijski proces. Sigel je govorio: ‘Svi mi imamo u trenutku smrti pojačano lučenje iz mozga, što izaziva neobične vizije, ponekad i prava ekstatička stanja’.
Da su halucinacije, kao i snoviđenja, rasplinute, nepovezane i vrlo raznolike od pojedinca do pojedinca, ovo tumačenje bi se moglo prihvatiti.Ali, u iskustvima toliko različitih ljudi toliko je sličnosti da je nevjerojatno da su u pitanju fantazmogorije. Možda ljudi suočeni sa Smerč vide samo ono što bi željeli vidjeti? Odgovor je negativan jer neki od Ringovih ispitanika nisu imali nikakvog prethodnog upozorenja da im je život u opasnosti, a mnogi od njih nikada nisu ni razmišljali o zagrobnom životu.
Objašnjenje koje kao uzrok fenomena NDE navodi cerebralnu anoksiju – nedostatak kisika u mozgu – odbacio je doktor Fred Šonmejker, načelnik službe za srčanu i koronarnu njegu u bolnici Sveti Luka u Denveru. Za dvadesetak godina rada Šonmejker je prikupio povijesti bolesti 2300 ljudi koji su se našli na rubu smrti. Među njima, više od 1400 govorilo je o predsmrtnim doživljajima koji su bili slični onima iz Ringovog istraživanja. U bolnici Sv. Luka korištena je vrlo složena oprema kojom su praćeni znakovi života bolesnika. Zapisi Šonmejkera pokazuju da je uvijek bilo dovoljno kisika za odgovarajuće funkcije mozga. I nenormalni električni impulsi koji struje mozgom tjedna posljednjih trenutaka njegovog rada navode se često kao mogući uzrok predsmrtnih doživljaja.
Ipak, u više Šonmejkerovih slučajeva elektro ence falografski zapisi koji bilježe rad mozga, bili su ravni ili ih nije bilo u razdobljima od 30 minuta do tri sata, daleko preko granice za koju se smatra da označava kliničku smrt – ali su se bolesnici ipak osvešćivala, ponekad neobjašnjivo i govorili kako su doživjeli veliki mir, ugodnost i ljepotu.
Michael Sabom, docent kardiologije na Sveučilištu Emory u Atlanti kaže: ‘Većina liječnika ne čuje te pripovijesti. Jedan čovjek mi je opisao kako je lebdio iznad svog tijela i promatrao rad kirurške ekipe. Opisao je instrumente, izgled srca i sam tijek operacije. Bio sam zaprepašten – nije bilo ničega u njegovoj prošlosti što bi upozoravalo da je negdje stekao medicinsko znanje. U drugom slučaju, čovjekovo srce nije radilo četiri do pet minuta, a on je opisao i to točno, što se događalo u to vrijeme. Za mene je to najjači dokaz da to nisu bile puke utvare ili izmišljotine. Nešto se ovdje događa i ne može se objasniti na tradicionalan način ‘.