Slične ispovijesti kao i ova često se čuju. Istraživači u Londonu, koji su u skorije vrijeme ispitali 122 osobe koje su doživjele kliničku smrt i vjerovale da su bar nakratko posjetile raj, došli su do zaključka da njih čak 119 poslije umirućeg iskustva ima znatno poboljšano osjetilo okusa, mirisa i sluha. Što se tiče vida i dodira, nisu imali poboljšanja. Neki od njih su stekli paranormalne sposobnosti po kojima su nazvani ‘vidovnjacima smrti’.
Psiholog Kenneth Ring, profesor na Sveučilištu u Connecticutu, osamdesetih godina prošlog stoljeća bio je zaintrigiran fenomenom NDE i proučio je mnoštvo slučajeva, a jedan od najupečatljivijih bio je onaj koji se dogodio Tomu SOJER, koji nije bio poznati junak iz romana Marka Twaina, nego istoimeni automehaničar iz Ročestera u državi New York. Ovaj zdepasti 30-godišnjak, otac dvoje djece, popravljao je jednog popodneva mali kamion u svojoj radionici tik uz kuću u kojoj živi. Vozilo se, međutim, iznenada pokrenulo i prignječio ga preko trbuha. Njegov sin koji se igrao u dvorištu, čuo je krik i vidio oca pritisnutog težinom od tone u ropcu. Pomoć je stigla za deset minuta, vatrogasci su upotrijebili pokretnu dizalicu, ali čovjek je već umirao. Prije nego što je prebačen u bolnicu, prijestolje je disati, a nije se čulo ni kucanje srca.
Zahvaljujući upornosti liječnika, Tomovo srce ipak je ponovo zakucalo poslije punih dvadeset minuta. Oporavio se i stao na noge tek šest godina kasnije, ali je ostao pod dojmom iskustva koje je doživio. Rekao je da se kada su ga vatrogasci oslobodili težine kamiona, odmah osjetio bolje. Takvu smirenost nikada do tada nije doživio. Bio je lakši od zraka, lebdio je na nekakvom jastuku koji nije bio materijalnog porijekla. Na tom jastuku se predavao beskrajnom odmoru, uronio je u stanje potpunog blaženstva. Najednom je osjetio udar i Tom je vidio sebe na podu radionice, okruženog ljudima koji su nastojali da mu pomognu dok mu je krv curila niz usta. Video je i crvena ambulantna kola koja su vozila unatrad kroz uski prolaz, nosila, svoju djecu, svaku pojedinost … Svoje viđenje usporedio je s kamerom, nevidljivom i smještenom na nepoznatom mjestu, u početku oko tri metra od tla, zatim četiri, pet , deset, sto …
Odjednom, slike su nestale i Tom ili ono što je bila njegova svijest, duh koji je sve to promatrao, povučen je u tamni ponor. I dalje je osjećao lakoću i blaženstvo. Ta mračna sila nastavila je da ga privlači sve jače i jače, ali od tog trenutka brzina lebdenja bila je već potpuno nekontrolirana. Kaže da je takvom brzinom išao u susret zvijezdama i rekao je sebi: ‘Sigurno sam mrtav’. U tom času izbila je svjetlost. Prvo kao udaljena zvijezda ili točka na horizontu, a onda nalik sunčevom disku. Sa uživanjem se primicao toj bijeloj i zlatnoj svjetlosti. Osjećao ju je kao ‘čistu ljubav’.
I mnogo godina poslije povratka ‘s one strane’, njega taj osjećaj neizmjerne ljubavi nije napustio. On kaže: ‘zaljubljen sam u svoju ženu, sinove obožavam, ali sva ta ljubav samo je mali dio ljubavi koju osjećam svakodnevno. Ova druga ljubav je potpuna, bezmerna i sveobuhvatna ‘. Ovaj mehaničar iz Ročestera nikada više nije bio onaj od prije nesreće. Naglo se počeo zanimati za fizičke znanosti, naročito za kvantnu mehaniku, radove Maksa Planka i Nilsa Bora i nekoliko godina kasnije već se spremao diplomira fiziku.