Kraj Endžinog boravka u području velike tame, za koje je zaključila da je pakao – u smislu stanja uma a ne uobičajenih predstava koje o njemu imamo, približavao se kraju. Pokazano joj je da bi shvatila težinu svog prijestupa i cijenu koja se za njega plaća. Pitala se, međutim, zašto je baš njoj data ova mogućnost, ali ne i drugima?
‘Zašto sam ja mogla vidjeti Boga dok prazna ljuštura od čovjeka do mene to nije mogla? Zašto sam ja apsorbirala svjetlo i bila podučavana, dok se on raspadao dolje u mizeriji i tami? ‘
Rečeno joj je da je razlog bio taj što je pokazala volju i spremnost za razumijevanje kada je prvi put ugledala čovjeka u prljavoj odjeći i pitala se je li on živio u vrijeme Isusa. Pitanje je pokazalo da je voljna vjeruje da je Krist nekada hodao zemljom, a samim tim i sposobna vidi, odnosno primi svjetlo.
‘Ja ne znam jesu li i drugi razgovarali s Bogom kao što sam ja, ili su razgovarali s drugim glasnicima svjetla koje ja još nisam bila sposobna da vidim, ali sam sigurna da nisu baš svi mrmljali nešto samo za sebe. Naše vrijeme nije ništa drugo nego otkucaj srca u vječnosti i kada umremo, naše stanje uma se razvija dalje u skladu s onim kako smo odabrali da živimo i to određuje na koji način će naše duše postojati zauvijek, jednako u budućnosti kao iu prošlosti ‘.
Najzad, tama oko nje počela se povlači, osjetila je da se uzdiže i lebdi sve dalje od te mračne oblasti. Pogledajte jadne duše koje su tamo ostajale rekao joj je da se više ne osjeća kao one, da želi živjeti. Ista sila koja ju je dovela u tamni prostor, sada ju je nosila u siprotnom pravcu, iu djeliću sekunde ona se našla u svom tijelu, ležeći na kauču, prožeta zauvijek novim osjećajem vjere, kojoj će i biti u narednim godinama potpuno posvećena.