Za Devida Gojnesa život se zauvijek promijenio jednog dana kada je biciklom išao u školu u kada je na njega neleteo kamion. Imao je 13 godina i liječnici su se 21 dan borili za njegov život. On priča: ‘Sjećam se straha od udarca, ali ne i samog udarca, niti da sam letio nekoliko metara kroz zrak u pao u kanal. Moje sljedeće sjećanje je scena u operacijskoj sali gdje sam jednostavno promatrao svoje tijelo i sve aktivnosti koje su se događale oko njega, osim što ja nisam bio u tom tijelu. Ja sam bio iznad njega, gledajući ga dolje, ispod sebe. Nisam osjećao nikakvu bol.
Svi su bili užurbani. Znao sam po njihovim kretanjima da sam u velikoj nevolji. Mogao sam vidjeti i čuti sve. Želio sam pobjeći od te scene. Brzo sam se okrenuo, zakoračio kroz zid i našao se u potpunom mraku. Pogledao sam iza sebe, ali nije bilo ničega osim mraka. Zatim sam ponovno zakoračio i našao se u najljepšoj vrtu koju sam ikada vidio! Ta vrt po obliku je ličila na terasu urezanu u planini, samo malo ispod vrha. Sve je bilo bijeli mramor i zelenilo. Zrak je bio nevjerojatno čist i prozračan. Vrt je bila oivičena zimzelenim žbunovima, svaki posebne vrste. To mjesto je izgledalu tako savršeno u svakom detalju.Pravo ispred mene, na nekoliko koraka udaljenosti, bila je mramorna klupa. Sjeo sam i činilo se da sam samo trenutak gledao ljepotu oko sebe, kada sam pored sebe na klupi opazio vrlo ljubaznog starog gospodina. Nisam ga ni vidio niti čuo da je došao, on se jednostavno stvorio tu. Njegovo lice bilo izborano, ali nježno i znao sam da mi je prijatelj. Oči su mu bile svjetlo plave, duboke i blistale mudrošću. Njegov glas bio čvrst, ali pun ljubavi. Rekao mi je: ‘Imao si težak dan’. Sa umornim uzdahom, odgovorio sam: ‘Da, svakako’. Tada sam se sjetio u kolikoj sam zapravo nevolji i nadajući se da će mi on dati odgovor upitao: ‘Da li sam ja mrtav?’ On se nasmiješio da me ohrabri i rekao: ‘Ne, ti nisi mrtav. Tvoje tijelo je u velikim problemima, ali je u dobrim rukama i ne treba brinuti ‘.
Tada me je uhvatila neka vrsta panike i zahtijevao sam da mi odgovori: ‘Kako to da sam ja ovdje, na ovom mjestu, kada znam da je moje tijelo u bolnici? I gdje se nalazi ovo mjesto? Kako to da ja vidim ovo mjesto i tebe, ako nisam u svom tijelu? Kako mogu biti na dva mjesta odjedanput? Dobivši odgovor od tajanstvenog starca da je na sigurnom i da je ta vrt najljepše mjesto koje je njegova imaginacija mogla stvoriti, David poslije dužeg razgovora o Tomeşti je svrha života u materijalnom svijetu – da uz pomoć dobra koje činimo jedni drugima razvijamo našu svijest – odlazi istraživati ​​okolinu. Stiže do prekrasne poljane čijom sredinom teče potok, u koji zakoračuje da bi se pridružio osobi u bijeloj odjeći, okruženoj blistavom svjetlošću, ali se u posljednji trenutak predomišlja i vraća u vrt, a zatim se budi u bolničkom krevetu – nakon pune tri tjedna provedene u komi! Kada se oporavio, postavio je sebi zadatak da iskustvo koje je doćživeo prenese i drugima.
Ako sada već izvjesno da svijest, čovjekov ‘duh’ ili nematerijalno ‘ja’, može egzistirati izvan tijela, bar izvjesno vrijeme – od izlaska iz njega pa do ulaska u tunel, kao što je to bio slučaj s Pam Reynolds, što je to što će znanost možda u bliskoj budućnosti otkriti o suštini ljudskog bića i tajnam života i smrti? I da li ćemo biti sposobni razriješimo najveću od svih misterija – ima li života poslije smrti?