Već tri godine po dječaka Jasona Williamsa redovito noću dolaze patuljasti vanzemaljci, i na stolu u njihovoj bolnici povrjeđuju ga iglama i drugim predmetima! U svijetu se mnogo govori o kontroverznom fenomenu poznatom kao ‘otmice vanzemaljaca’.

To je postao uobičajen termin u ufološke krugovima, a oko njega se razvila ogorčena diskusija između skeptika, koji opovrgavaju ovaj fenomen, i onih koji tvrde da su bili u samom središtu ovakvih i sličnih NLO iskustava. Skeptici tvrde da nema nijedan opipljiv dokaz koji bi potvrdio postojanje jednog takvog fenomena i da navodne otmice nisu ništa drugo do moderna varijacija drevnih folklornih priča, koje postoje već tisućama godina. Unatoč ovakvom mišljenju, za ovu temu sve veće interesovanje pokazuju i psiholozi, psihijatri i drugi ugledni članovi medicionske profesije, makar sa stanovišta promjena u ponašanju današnjeg društva.

PRAVI ILI LAŽNI FENOMENI

Bez obzira na razne točke gledišta, mora se priznati da sve veći broj ljudi, i na raznim stranama svijeta, zahvata ovaj sindrom. Trenutno se procjenjuje da preko devet milijuna ljudi u SAD vjeruje da su bili oteti stranaca.
U Velikoj Britaniji znamenke su dosta niže, ali se smatra da je to zbog nedovoljne upoznatosti s problemom i oklijevanja mnogih da govore o tome iz straha da ne budu izvrgnuti podsmijehu. Ipak, sve je veći broj onih koji govore o tome, u nadi da će pronaći odgovore na neobjašnjive događaje koji utječu na njihov život. Veliki broj slučajeva otmica vanzemaljaca uključuje razdoblje ‘nedostajaćug vremena’, gdje svjedoci prolaze kroz čudna iskustva praćena neshvatljivim gubitkom pamćenja. U ovim slučajevima postalo je uobičajeno da se pomoću hipnotičke regresije učini pokušaj da se popune praznine u sjećanju. Također, u nekim slučajevima, svjedoci su podvrgnuti poligrafskom testovima da bi se dokazala njihova iskrenost. Međutim, mnogi stručnjaci tvrde da ni jedna ni druga metoda nisu pouzdane, pa im se ne može vjerovati. Unatoč tome, postoje izuzetne sličnosti u pričama do kojih se došlo tijekom regresije, bez obzira na zemlju u kojoj se incident dogodio. Mnogi svjedoci nose znakove ili ožiljke na tijelima koji su u skladu s pričama izrečenim pod hipnozom – da su vanzemljci tijekom otmice vršili nad njima kirurške operacije.
Očigledno da smo suočeni s rastućim fenomenom, koji ima očigledan utjecaj na sve veći broj stanovništva i mora mu se prići ozbiljno, bez obzira na njegov uzrok. Izgleda da je u ovom trenutku jedino moguće sakupljati iskaze i vagati ih na temelju vjerojatnosti. Problemi su beskonačni, a spekulacije nepovezane. Postavlja se i pitanje: zašto fenomen otmica vanzemaljaca kulminira baš u ovim vremenima? Da li je to neka potreba svih frustriranijeg društva ili je pak riječ o novom stupnju naše evolucije – otkriva li nam se, naime, i na taj način istina o našem porijeklu i mjestu u nekoj velikoj kozmičkoj misteriji?
Slučaj dječaka Jasona Williamsa, iz engleske oblasti Kent, koji nema nikakvog znanja o NLO fenomenu, ali u posljednje tri godine živi mučenički život pun uznemiravanja od strane – kako uporno tvrdi – nekih ‘malih ljudi’ nezemaljskog izgleda, po mnogo čemu je indikativan primjer spomenutog fenomena.

ČUDNI ZNAKOVI NA TIJELU

Obitelj Williams – otac John i majka Susan, sinovi 13-godišnji Danijel i 11-godišnji Jason – u svakom su pogledu jedna prosječna engleska obitelj i živjeli su mirno i relativno sretno na svojoj maloj farmi okruženi šumom. A onda je, prije tri godine, Jason, inače veseo i komunikativan dječak, doživio iznenadnu promjenu znakova. Postao je zlovoljan i povučen i pokazivao je užasan strah od večernjeg odlaska u krevet. Ovaj strah postao je tako veliki da je apsolutno odbijao spavati u svojoj sobi. Kad su ga roditelji upitali čega se to boji, odgovorio je: ‘Bojim se malih ljudi koji navečer dolaze u moju sobu i odvode me sa sobom’. Na pitanje o kakvim malim ljudima govori, rekao je: ‘Mali ljudi noću dolaze kroz prozor i odvode me u njihovu bolnicu gdje me povrjeđuju zabadajući igle u moje tijelo’.
Roditelji su zaključili da njihov sin vjerojatno ima noćne more, pa su uložili dosta napora da ga uvjere da je samo imao loše snove. Ali, situacija se postupno pogoršavala do točke kada je Džejon izbačen iz škole zbog lošeg vladanja. Spavanje mu je bilo izuzetno poremećeno. Budio bi se izjutra umoran i nervozan, kao da je na svojim ramenima nosio teret čitavog svijeta. Nekoliko puta izjutra su mu pronalazili čudne kružne ili truglove, kao iglom izbodene, znakove na rukama, nogama i glavi, a imao je i jaka krvarenja iz nosa.
Džejsonov otac radio je po smjenama i obično se vraćao kući s posla oko dva sata ujutro. Odlučeno je da Jason spava s majkom dok ne bi stigao otac, a onda ga zaspalog prenose u njegovu sobu. Ovo ga je malo umirilo, ali je i dalje inzistirao da ne spava u svojoj sobi.

GDJE JE DJEČAK

Jednom prilikom Džejdon je zaspao u majčinom krevetu, dok je ona čital pored njega. O tome što se tada dogodilo ona je ispričala: ‘Iznenada je svjetlo u spavaćoj sobi zatamnelo i počelo svjetluca, čas većim, čas manjim intenzitetom. Ćuo se prigušen zvuk zujanja, a zatim je jak blještavi sjaj prodro u sobu kroz zavjese. Bila sam se tako uplašila da sma se pokrila preko glave i tako uznemirena, poslije izvjesnog vremena, sam i zaspala ‘.
Drugi put Jason je spavao u majčinom krevetu, dok je ona opet čitala knjigu. Vani je bjesnjela oluja i sobu je iznenada osvijetlio jak bljesak munje. Jason se odmah uspravio u krevetu i kao u snu počeo brzo izgovara vrlo složenu kombinaciju brojeva, skoro kao računalo. Zatim je legao i zaspao.
Jednog jutra u tri i trideset, Džejson roditelje iz sna je probudio bijesan lavež pasa, koji su očito bili uznemireni. Zatim su svi u isto vrijeme prestali laju i nastala je tišina. John Williams je ustao iz kreveta da vidi što je uznemirilo pse. Međutim, nije primijetio ništa neobično, dok nije pogledao u Džejsonovu spavaću sobu i vidio da dječaka tamo nema. Tada mu se pridružila i supruga, pa su pretražili svaku sobu u kući, ali Jasona nisu pronašli. Zapitali su se kako je to moguće. Sva vrata i prozori bili su zatvoreni iznutra. Nije bilo znakova provale niti bilo kakvog otvaranja. Uspaničeni bračni par Williams pregledao je vrt, ali Jasona nije bilo ni tamo. Riješili su da odmah obavijeste policiju. Spremajući se da sjedne u kola i krene u policijsku stanicu, John Williams se iznenada sjetio da jedino nisu pretražili jednu vrtnu prostoriju. Laknulo im je kada su tamo pronašli Jasona. Bio je u pidžami i tvrdo spavao u jednom kutu. Ne budeći ga, odnijeli su ga u krevet. Sljedećeg jutra Jason se ničega nije sjećao.
Nekoliko tjedana kasnije psi su opet počeli laju, i to opet izjutra oko tri i trideset. Kada su otvorili Džejsonovu sobu, vidjeli su da je opet nestao. Nakon još jednog beskorisnog traganja po kući, nađoše ga sklupčanog i čvrsto zaspalog u dnu vrta. Jednog jutra, po treći put lavež pasa je probudio Vilijamsove i opet oko tri i trideset. Jasona su pronašli sklupčanog i zaspalog u kuhinji. U tri sljedeća slučaja, Jason se budio u ranim jutarnjim satima vrišteći od stomačnih bolova. Svaki put roditelji su ga vodili u bolnicu, ali liječnici nisu mogli pronaći nikakav uzrok njegovim bolovima. Dodatno uznemirenje izazvala je pojava čudnog crvenog kruga na Džejsonovom trbuhu, koji je uvijek vidjela samo njegova majka i koji je, prema njenom opisu, bio veličine šake.
Jason je postao iznimno frustriran, jer nitko nije vjerovao u njegovu priču da su ga noću odvodili neki čudni ljudi, pa je zbog toga imao česte izljeve bijesa.

KO usmrćuje ŽIVOTINJE

Jasonova majka opisala je kasnije neobjašnjive pojave i zbivanja na imanju ili oko njega. Nekoliko puta, dok su se navečer vozili ka imanju, Vilijams su primjećivali veliku bijelu svjetlosnu loptu kako ih izbliza prati. Dva puta su vidjeli kako od jedne lopte nastaju dvije, koje su zatim nastavljale da ih prate. Jason bi tada pogledao unatrag i rekao: ‘ono su mali ljudi koji dolaze po mene’.
Zatim su čudne stvari počele da se dešavaju i na imanju Vilijamsonovih. Prije, kad god bi Susan krenula da nahrani životinje, one bi dotrčale u galopu. Međutim, već dva puta konji i krave povlačili bi se zajedno u kut polja, odbijajući se pomjere, kao da su u velikom strahu. Prilikom svakog ovakvog ponašanja životinja Vilijams bi osjetili miris sličan mirisu izgorjelog šećera. Također su primijetili dvije neobične prilike koje su ih promatrale s obližnjeg polja. Obje su imale šešire i bile su obučene sasvim u crno, s kaputima do zemlje. Neznanci su stajali nepokretno i promatrali Vilijamsove. Jednom im se Susan približila da ih upita da li su se možda izgubili, a li oni su se samo okrenuli i izgubili se u obližnjoj šumi prije nego što je mogla da ih još bolje osmotri.
Ubrzo nakon toga životinje na imanju počele su misteriozno da ugibaju. Samo jednog jutra nađena su tri mrtva teleta. Vilijams su pozvali lokalnog veterinara. Nedugo zatim, pojavilo se nekoliko ljudi u bijelim zaštitnim odijelima i kapama, koji su počeli šetaju oko imanja noseći nekakve intrumente. Gospođa Williams bila je zapanjena ovim prizorom. O tome je rekla: ‘Izgledali su kao svemirci u tim njihovim odijelima’.
Mrtve životinje su uklonjene, a za preostale četiri žive naređeno je da budu ubijene. Vilijams su kasnije dobili pismo s obaviješću da su oslobođeni svake krivnje glede smrti životinja i da su one umrle od nove opasne vrste salmonele. Također im je tado korisnički da ne dovode više životinje na svoje imanje dok ne dobiju certifikat kojim im se to dopušta.
Godinu dana kasnije, Susan Williams je razgovarala sa nadležnim iz Ministarstva poljoprivrede i ribolova i ispričala kako su ljudi u neobičnim odijelima zatvorili njihovo imanje zbog nove opasne vrste salmonele. Bila je više nego iznenađena kada joj je nadležni rekao da mora da je pogriješila jer Ministarstvo poljoprivrede i ribolova nema timove koji izlaze na lice mjesta i ni u kom slučaju ne bi nosili zaštitnu odjeću da bi ispitali mrtve životinje. Dodao je da bi njegova služba svakako bila upozorena da ima novih bolesti, a ona nije primila nikakvo takvu obavijest. Nisu upoznati ni s jednim detaljom incidenta koji je opisala, tada već načisto zbunjena gospođa Williams.

VI SA NAMA GORE postup

U međuvremenu, Jason je počeo sve više da se povjerava ocu i majci, jer je znao da su sada spremni da ga saslušaju. Opisao je kako su ga ‘mali ljudi’ jednom odveli u neku hladnu i mračnu sobu, sa svjetlošću koja je bila uperena u njega odozgo, iz nepoznatog izvora. Osjećao se kao da je paraliziran i nesposoban da se pokrene ili vikati. Jedino je mogao gledati.
‘Mali ljudi’ su imali vrlo duge prste i kvrgavu kožu. Jason je jednom prilikom rekao da je, dok su ga držali u ‘izvanzemaljskoj sobi’, vidio još nekoliko djece poput sebe i da su ona plakala. ‘Mali ljudi’ su izgleda pokušavali ih utješe, ali bezuspješno. Dodao je još da su stavljali neke instrumente u njegove ruke, noge i trbuh, ponekad mu nanoseći veliku bol. Jednom prilikom ‘mali ljudi’ su mu pokazali, po svoj prilici holografsku sliku nekih također ‘malih ljudi’ na stolu, nad kojima je bilo nagnuto nekoliko ljudskih figura koje su ove očito sjekli na živo. Objanili su Jasonu da su Zemljani radili mnogo gore stvari nad njima, nego oni rade Zemljanima.
Bračni par Williams bio je očajnički zabrinut za svog sina, pa su za njega ugovorili nekoliko susreta s dječjim psihologom, u nadi da če ovaj naći uzrok djetetovih problema. Jedan liječnik radio je s Jasonom punih godinu dana, ali su ti susreti samo pogoršavali stvari. Liječnik je odbijao prihvatiti bilo koju drugu mogućnost osim da su djetetova iskustva samo loši snovi.
Ovo je izazvalo veliku frustraciju kod Jasona, jer se još jednom osjetio usamljen i izoliran, pošto nitko nije htio povjerovati u njegovu priču. Terapije s liječnikom bile su završene kada je ovaj rekao da ništa više ne može biti učinjeno da se Jasonu pomogne jer: ‘On je tako čvrsto uvjeren u svoja vjerovanja da mu ništa ne može promijeniti mišljenje’. Džejson roditelji su se još više zabrinuli kad je dječak počeo ponavlja: ‘Kada bih umro,’ mali ljudi ‘ne bi više mogli me odvode’.

KAKO IZGLEDAJU

Susan Williams je ispričala kako je jednom prilikom njezina obitelj bila uznemirena čudnom bukom, točnije lupanjem na gornjem katu i zvucima kao da netko hoda po spavaćim sobama i to baš u vrijeme kad bi cijela obitelj bila dolje. Njezin muž je nekoliko puta išao provjeriti da nije u pitanju provalnik, ali nikoga nije zatekao. Također je bilo vrlo čudno i uznemiravajuće što su digitalni satovi u spavaćim sobama izjutra svjetlucali kao da postoje smetnje, dok su satovi u prizemlju bili potpuno ispravni.
Jedne večeri, pokušavajući ga smire, Džejson roditelji sjeli su s njim i zamolili ga da im kaže sve o ‘malim ljudima’ i da opiše njihov izgled. Jason je rekao: ‘Vrlo su mali i mršavi, visoki od metar do metar i dvadeset. Imaju velike glave bez kose i vrlo velike crne oči ‘. Upitan kako je moguće da ‘mali ljudi’ ulaze u njegovu sobu kada su sva vrata i prozori zaključani, Jason je odgovorio da oni prolaze kroz njih i odvode ga kroz prozor u njihovu bolnicu.Tada ga stavljaju na sto i povrjeđuju iglama i drugim predmetima.
Nedavno je Jason rekao svojim roditeljima da sada zna kada ‘mali ljudi’ dolaze, jer tada ima čudan osjećaj u glavi. Jednom takvom prilikom rekao je roditeljima da će te noći doći po njega. Tijekom ranih jutarnjih sati Jason nije bio u sobi niti u kući. Kasnije je proneđen u krevetu, u tvrdom snu. Sljedećeg jutra, kada je ustao, Jason je našao krevet pun mrtvih bubamara. Rekao je roditeljima da se iznenada probudio tijekom noći i video plavu svjetlosnu loptu veličine nogometne, kako polako leti njegovom sobom. Jason sada dijeli sobu sa svojim starijim bratom koji, iako priznaje da je vidio čudne stvari u spavaćoj sobi, odbija vjerovati u njih.

DA ZNAJU I DRUGI RODITELJI

Veoma zabrinuta zbog svih tih događanja Susan Williams je ispričala i sljedeće: ‘Jedne noći čula sam Jasona kako plače u svojoj spavaćoj sobi. Našla sam ga kako stoji u sobi. Ozbiljnim glasom mi je rekao da ga ne dodirujem, pošto može biti opasno. Još je dodao: ‘Oni čine da se osjećam onako kako se oni osjećaju, da znam ono što oni znaju, da vidim ono što oni vide’. Rekao mi je da im je sada dozvolio da dijele njegova iskustva jahanja konja. Upitala sam ga: ‘Zar ne misliš da je to opasno?’ Odgovorio je da uvijek ima kontrolu i da oni mogu dijeliti njegova iskustva samo ako im on to dozvoli.
Situacija u kući Vilijamsovih je i dalje složena, jer žive pod neobičnim okolnostima iu centru su zastrašujućeg fenomena. Oni su dali suglasnost da se njihovo neželjeno iskustvo objavi ne radi publiciteta, jer su njihova prava imena u priči promijenjena, već da bi i drugi roditelji, ako se nešto slično događa njihovoj djeci, znali o čemu je riječ.
Prije ovih događaja Vilijams nisu imali nikakvih znanja, niti interesovanja za fenomene NLO-a. Slučajno su jedno veče na televiziji gledali dokumentarac u kojem su vidjeli zapanjujuću sličnost s njihovim vlastitim iskustvima. Samo vrijeme će reći što se dalje događa s ovom obitelji, a istraživač Anthony Dod, koji prati ovaj slučaj, smatra da Jasonova sposobnost u matematici i brojevima nije slučajnost i da buduće generacije možda čuvaju neka iznenađenja za sve nas.

conopljanews.net