Prije nego što je postao istraživač paranormalnog i otpadnik, Rupert Šeldrejk je u Britaniji bio cijenjeni biokemičar i fiziolog biljaka. Tijekom redovitog znanstvenog rada, Šeldrejk nije bio zadovoljan postojećim objašnjenjima. On se, na primjer, pitao kako stanice embrija znaju u koju vrstu tkiva treba razviti – i slično. Iz te zdrave radoznalosti, preko problema razvoja i ponašanja životinja i biljaka, Šeldrejk je došao do misterija pamćenja i telepatije. Između ostalog, on ukazuje na nevjerojatnu činjenicu da, ako se eksperimentalnim štakorima u Engleskoj uvede potpuno novi tip labirinta, i ako ga oni ‘nauče’, njihovi potomci će ga naučiti brže. To je već po sebi misterij, ali ima i dalje: ako iz Engleske pošalju taj novi labirint u Australiju, njihovi štakori će ga još brže savladati. Nakon toga, štakori u Kanadi će ga naučiti još brže – i tako dalje.
Šeldrejk je ukazao i na praktično iskustvo kemičara: pošto kristaliziraju neku kemikaliju negdje u svijetu, drugi kemičari će je kristalizirati sve lakše i lakše – bilo gdje drugdje. Kako bi objasnio ove fenomene, ai ‘znanje’ stanica embrija u koju vrstu tkiva treba razviti, Šeldrejk je ponudio teoriju o ‘morfičnom polju’ – polju koje prožima organizme i širi se oko njih, koje organizira rast, strukturu i ponašanje. Po njemu, morfička polje može djelovati na druga polja kroz vrijeme i prostor. On tvrdi da pamćenje i svijest nisu ‘lokalni’, da se uopće ne nalaze u lubanji – ili bar da nisu na nju ograničeni. Postojanje takvog polja bi moglo objasniti dosta toga – od stvari kao što su razvoj embrija i komunikacija polutka, do Jungovih arhetipova, telepatije i predosjećanja.
Kad se prije dvije godine jedan 44-godišnji Francuz izvijestio u bolnicu u Marseilleu s blagim osjećajem slabosti u lijevoj nozi, pregled njegovog kartona je pokazao da je kao dijete imao drenažnu cjevčicu ugrađenu u lubanju kao tretman hidrocefalusa (stanje poznato kao ‘vodena glava’ – proširenje komora mozga zbog povećane količine cerebrospinalnog likvora, tekućine u kojoj ‘plovi’ mozak ‘). Cjevčica je uklonjena kad je imao 14 godina. Liječnici su neimenovanog Francuza (a uskoro ćete shvatiti zašto je neimenovan) poslali na niz testova, između ostalog i na skeniranje mozga, kako bi utvrdili uzroke slabosti u nozi i da li možda to ima neke veze sa hidrocefalusom. U srpnju 2007. godine, mediji u francuskoj su prenijeli riječi dr Lionela foje: ‘Slike su vrlo neobične. Mozak je praktično odsutan. ‘ CT skeniranje i magnetska rezonanca su pokazali da je pacijentova lubanja – jedna velika šupljina ispunjena tekućinom. Od moždane mase neimenovani Francuz je imao samo sasvim tanak sloj. Unatoč tome, dotični je cijeli život vrlo uspješno radio kao javni službenik, otac je dvoje djece i vodi normalan život. Koeficijent inteligencije mu je izmjeren kao ispodprosječan, ali ne na nivou koji bi se mogao označiti kao retardacija.
Neki mogu zaključivati ​​kako za obiteljski život i rad u javnoj službi i ne treba previše mozga, ali neurolozi su bili zaprepašteni. Ubrzo su na vidjelo isplivali (iz cerebrospinalne tekućine) i drugi slučajevi – poznati od ranije.