Počnem im ja besediti, da je groblje na Razbojište iz Isusovog doba, da se to mjesto zove Razbojište zbog nereća koje su doživljavali svi koji su tu začeprkali. Oni se nasmijaše. Kažu, to su fantazije zatucanih seljaka i da će nova vlast takve gluposti ljudima izbrisati iz glava. Jooj, auuu – pomislim ja – kako izbrisati ono što je nastalo prije ljudskog stvora? Pa nije nova vlast starija od Boga, od arkanđela i anđela. Mislim tako, ali da izgovorim ove riječi pred njima, to ne smijem. Čuo sam za Goli otok, izgorio dabogda zajedno s vlastima kojima treba takva mučionica.
Pitaju oni jesam li čuo što se u narodu besedi da je ukopano u latinsko groblje. Velim, utvari nekih svetih simbola, jer tako se i pričalo od pamtivijeka po Rađevini.
‘To je to što tražimo’, reče jedan i lupi me šakom za vrat, da mi ispade opušak iz usta.
Postade mi odmah jasno koje je doba. Razbojnici i pljačkaši, pomislih. Velim ja njima da su neka trojica muslimanskih Cigana iz Krupnja tu kopala pred Drugi rat. Da su ih poslije našli seljaci – gdje glava, gdje noga, gdje ruka, a crijeva im prosuta po buljudari.
‘Ma, umukni, usrana seljačino!’, Dreknuo je onaj debeli i glavati, te me još ošinu, šamarom, da su mi svetnjaci zaigrali pred očima. Ovi će me ubiti, pomislim ja. Našli šta, ili ne našli, ubit će me, pa to ti je to, crni Ristivoje.
Kad bolje osmotriš kartu, dreknuše na mene da palim još jedan fenjer i da ponesem budak i lopatu. Velim, pa kud noćas kopati po kostima pokojnika? A onaj debeli i glavati mene nogom u stražnjicu i dreknu na sav glas: ‘Marš, majku ti kulačku!’.
Namam kud, već budak i lopatu, pa za njima prema groblju na Razbojište. Idem, a noge mi klecaju kao da sam pio kuhanu čemeriku. Preturam u mislima svaka čuda što su se događala onima koji su kopali po mrtvima u latinskom groblju. Cigani kopali i nađeni raščerečena. Neki trgovci iz Loznice kopali i nađene im samo glave u osulina, a tijela nikad i nigdje. Pa ona vračara iz Dragijevice. Neka Danica Vilotiska, došla s dvojicom, ta dvojica nađena u Konjušanskom potoku izvađenih očiju i zakovano mertecima za bukve. Danica nekako pobjegla i poslije toga brzo umrla u najcrnjim mukama. Pa onaj kolar iz Donjeg Crniljeva, sjekao drva u Vlašiću i digao se kopati mrtve i njihovo zlato. Njega nikada nisu našli, a konji su, pričalo se, danima vukli zapregu punu drva vijencem planine dok se nisu otisnuli, jadni, u Zvekara Jankovog visa. Pa austrijski vojnici, u Prvom ratu, isto kopali i nađeni spaljeni, te umalo seljaci ne biše pobijeni od njihovih časnika, jer se sumnjalo da su ih ubili Švabe i zapalili ih. I puno toga prolazilo mi je kroz mozak, te sam glavinjao za onom dvojicom kao pašče za pijanim gazdom.