Nakon oslobođenja 1918. godine u talijanskim novinama pojavio se tekst pod nazivom ‘Valve Sirmil ultlerioris’ – Vrata onostranog, koji je vjerodostojno iznio pojedinosti o donjem događaju.
Kiša je lila kao iz kabla, a austrougarske haubice i gromovi su istovremeno tutnjavom potresali vrhove i dubodolinama Cera. U tami, u hladnoj vodi do koljena, prokisla i prozebla srpski vojska zbijeno šuti. Neki se mole, neki povlače dimove vlažnog duhana, neki prate odsjaje haubičinih zrna.
Major Kursula naredi svom ordonansa:
– Dovedi mi komite, narednice, da porazbijaju švapske artiljerce!
Ordonans odmah skoči i ubrzo se vrati sa grupicom šutljivih ljudi: bili su to srpska komiti – elitni ratnici. Major Kursula im naredi kratko:
– Vi ili švabe, braćo! Locirajte poziciju teških haubica, likvidirajte artiljerce i onesposobite topovske zatvarače! Putujte u slavu jer tamo kamo idete nema ni žarišnu ni vremena … Zbogom komite!
Jedan stari čiča im je bio vodič, pošto je najbolje znao put i kraj. Čičica stade na čelo kolone i prigušeno reče vojnicima da ga prate ka obližnjem vrbaku odakle se čulo škljocanje topovskih zatvarača. Komite zaćutaše, povadiše bajunete, potrbuške se stadoše privlačiti švabama. Jedan švaba samo što je zalupio zatvrarač svoga topa, kad ga nenadano podiže neka tajnovita sila i zavitla ga kao kamen o čeličnu cijev haubice. Komite zastadoše ne vjerujući svojim očima da čovjek može odleti u visinu i razbije se kao lubenica.
– Ovdje je netko s onog svijeta umiješao svoje prste, brate, vide li ga ti- prošapta jedan komita drugu do sebe, a ovja je jedva prestravljeno promucao:
– Žena, redovnica, eno je stoji na vrhu haubice!
Prvi komita mu reče:
– Šuti i moli Svevišnjega da i nas ne ubroji u švabe, inače ćemo zaglaviti gdje ne treba.
Druge komite počeli su likvidiraju švapske artiljerce, pa i nisu vidjeli tananu žensku siluetu kako mirno stoji u crnoj monaškoj odori na topovskoj cijevi, dok su joj je iz nedokučivih modrih očiju bleskale smaragdne munje poput dva tanka svjetlosna snopa. Jednog komitu u hrvanju ubi švaba iz revolvera, pa potom zapuca i na siluetu redovnice. Tada su se i komite i švabe obeznanila, ukipio nemoćne da pokrenu tijela od viđenog prizora. Časna polete s vrha topovske cijevi ispruženih ruku kao da roni kroz noćni zrak. Munjevito prođe kroz tijelo švabe, okrenu se i na isti način se vrati na toposvsku cijev. Tada ispruži lijevi dlan na kome je podrhtavalo srce, a onda ga ponovo stegnu i nevidljivim trzajem pogodi nekog od švaba u čelo raznoseći mu lubanju u paramparčad. Jedan od komita uspije nekako kaže:
– Ovo je ludilo braćo, ovo nije moguće ni u snovima.
Nakon toga došlo je do iznenadne eksplozije i grmljavine koja je uzdrmala planinu Cer iz temelja. Svanjivalo je. Ispod naslaga zemlje, granja, topovskih čahura i leševa, pomoli se sijeda kosa i crno izbezumljeno lice starog vodiča. Bijaše to jedini preživjeli svjedok apokaliptične noći u kojoj je dejstvovanjem zastupnika neke više sile u potpunosti uništena baterija najmoćnijih haubica toga doba.
Više od stotinu švaba, artiljeraca, inženjeraca i pješaštva, rasprsnuo se i pretvorilo u krvavu izmaglicu koja je do podvi rosila po širokom frontu neviđenog užasa, po planinskom vencu Cera na kome se branila Srbija od Austrougarske zločinačke monarhije. (Živan J.Grujičić)