Prošle su dvije godine. U sebi sam se kleo da neću ni pomisliti na zlato u Sklopu, ali nečastivi mi nije davao mira. Jednog dana opet krenem. Velim – da uzmem makar malo. Istim procepom sišao sam u istu prostoriju.
Natrpao sam punu zobnicu, dvadesetak kila sigurno. Onda opet disanje i sjaj. Isti svetac u blešteća krugu. Isto me gleda, siječe očima, pa odjednom sijevnu vatra ravno u lice. Bol je bio strašan. Ispustio sam zobnicu i opet imao toliko razuma da izađem iz procjepa. Kući sam došao crvenog lica i sprljene brade. Žena Kata me je korila, grdila, ali ja nisam ustajao iz postelje. Nekoliko dana potom obnevideo sam skroz. Uzalud liječnici. Ostao sam doživotno slijep i nakazan što htjedoh tuđe i sveto …
To je zlato namijenjeno za onaj dan kada srpska narod doživi veliku bijedu i nesreću … Ono će se tada samo od sebe pokazati i spasti narod. Samo tada, a drugačije nikada! – sa suznim očima, slijepim i tužnim, završio je ispovijest Gvozden Vasiljević iz Belotić.
Drugo svjedočanstvo dolazi iz duše jedne starice s Orović. Kao djevojka bila je vrlo siromašna. Da se uda, nije bilo prilike. Čuvala je ovce u planini. Onda je usnila anđela koji joj govori da u narednu nedjelju zorom ode u Sklop i prati gdje će se vodi prvi put sunce okupati kad izađe.
To je i učinila. Kad je prvi zrak pao na vodu, ona je zagazila do pojasa. Pipajući rukama na dnu rječice u pijesku je našla zlatan pehar. Na peharu je bio neki natpis koji nije umjela pročitati. Njezin otac prodao fa je nekim trgovcima u Zvorniku i dobio veliki novac. Djevojka se udala i sretno proživjela život. Umrla je o osamdesetoj godini, 1991. godine.
treće Oko