Priču o prijateljstvu koje traje i poslije smrti Joanna, koja je odrasla i živi u New Yorku, počinje od 2002. godine, kada je njen otac, porijeklom iz Bronxa, odlučio vratiti u stari kraj i pokuša otvaranjem umjetničkog kluba za mlade da ih odvoji od ulice, droge i kriminala.
‘Oni su sada dobili priliku da svoje osjećaje iskažu kroz umjetnost’, kaže Joanna. ‘Bilo je to uspješno, s nekim problemima tu i tamo, i ja sam se sprijateljila s nekim ljudima koje ne bih upoznala da nije bilo kluba. Njega ću nazvati Džej, mada to nije njegovo pravo ime, i sa njim sam zaista uživala u društvu. Mnogo smo se smijali. Na žalost, početkom 2003. godine on je ustrijeljen u Harlemu, i to je bio tragičan udarac za klub i za mene osobno. Ne mogu objasniti, ali još uvijek osjećam bol kada na to pomislim.
Posjetila sam mjesto gdje je ubijen nekoliko tjedana kasnije. Kleknula sam i plakala s glavom u rukama kada sam osjetila ruku na svom ramenu, začula smijeh a zatim riječi koje su, kroz mumljanje, zvučale kao: ‘Ne plači zbog mene’.
Pomislila sam da je to neki suosjećajni prolaznik i podigla sam glavu, ali nikoga nije bilo u mojoj blizini! Nisam se uplašila: samo sam zaključila da je to bio netko tko se brzo udaljio. Vozeći se kući, još sam plakala, i zaustavivši se na semaforu vidjela sam djevojčice koje su se igrale na pločniku. Na korak od njih, mogu se zakleti, stajao je Džej! Toliko sam bila sigurna da je on, da sam viknula njegovo ime. Djevojčice su se začudile kome se obraćam, a taj čovjek čak nije ni pogledao prema meni: njegove oči bile su uperene negdje iznad mojih kola! Odjurila sam, misleći da gubim razum.
Čudnih događaja nije bilo sve do 2005, kada je klub zatvoren. Dok sam pripremala doručak u kuhinji, iz dnevne sobe s mog glazbenog uređaja čula se Tupakova pjesma: ‘Podigni glavu’. Ona je bila sa albuma koji mi je Džej poklonio, ali do tada ga nisam slušala. Obuzelo me je osjećanje neizmjerne sreće, ali istovremeno sam se trgla pitajući se kako je CD dospio u uređaj iz plakara u mojoj spavaćoj sobi i tko ga je uključio? Zatim, ušla sam u sobu zbog nečega se poluglasno smijući, a onda sam iz hodnika čula smijeh koji mi je bio jako poznat! Obuzeo me je strah. Ukočila sam se u mjestu i briznula u plač, izbacujući sva osjećanja koja sam potiskivala godinama.
Te noći, kada sam otišla na spavanje, vrata moje spavaće sobe su se otvorila, i misleći da ih je mačka gurnula, ustala sam da ih zatvorim. Sada dolazi onaj najnevjerojatniji događaj koji me je najviše uznemirio. Na polovici hodnika stajala je mračna figura, upravo ispred slike koju su Jay i jedan dječak uradili! Čitav minut stajala sam zapanjena, previše uplašena da bih se pomaknula, zureći u figuru koja se jedva pokretala. Onda sam za sobom zalupila vrata i sakrila se u krevet kao preplašeno dijete.
Nakon toga više nisam doživjela ništa slično, ali ponekad osjećam da nisam sama kod kuće, a kanali na mom televizoru se, s vremena na vrijeme, sami prebacuju na neke glazbene! Ovo sam ispričala samo ocu i najboljoj prijateljici. Mada nikada nisam vjerovala u paranormalno, zaista vjerujem da je Džej nekada u blizini, da me posjećuje da vidi da li sam dobro. To me raduje, ali istovremeno i plaši pomisao o postojanju duha, jer znam da se oni zadržavaju na Zemlji zato što imaju neke nedovršene poslove ‘, ispričala je Geoana.