Kako bi objasnili fenomene koji su nakon pažljive istrage i isključenja prijevare smatrani autentičnima, predložene su tri hipoteze.
Telepatska hipoteza uzima kao svoju polaznu točku podsvijest. Ona je, kako se tvrdi, subjekt dezintegracije koji djeluje tako da njezini segmenti mogu utjecati na um drugoga (percipijenta) čak i na udaljenosti. Osobnost je oslobođena, tako da kažemo, iz organizma i obuzima dušu drugoga čovjeka. Medij će, po ovoj hipotezi, dobiti informacije izmjenom misli ili s mislima ljudi prisutnih na seansi ili drugih misli u vezi kojih prisutni ne znaju ništa. Ovaj bi se pogled, kako se smatra, slagao s priznatim činjenicama hipnoze i s rezultatima eksperimentalne telepatije, a objasnio bi ono što se pojavljuje kao slučajevi posjednuće.
Slična ovoj je spiritistička hipoteza psihičkih zračenja koja u čovjeku razlikuje fizičko tijelo, dušu i posrednički element zvan ‘perispirit’. To je prorijeđen fluid ili astralno tijelo koje u određenim osobama (medijima) može izlaziti iz materijalnog organizma i tako oblikovati ‘dvojnika’. On, također, zajedno s dušom napušta tijelo nakon smrti i sredstvo je preko kojega se uspostavlja komunikacija s perispiritom medija. Spiritistička hipoteza tvrdi da se komunikacije primaju od bestjelesnih duhova. Njezini zagovaratelji kažu da je telepatija nedovoljna da ukalkulira sve činjenice, te da njezina sfera utjecaja mora biti tako proširena da uključi sva mentalna stanja i pamćenja živih osoba. Čak i s takvim proširenjem, ne bi objasnila selektivni znak fenomena kod kojega se činjenice relevantne za potvrdu osobnog identiteta pokojnika razlikuju od onih koje su irelevantne. Telepatija većinom može biti sredstvo preko kojega bestjelesni duhovi djeluju na misli živih osoba.
Za one koji priznaju da manifestacije proizlaze od inteligencija različitih od medija, sljedeće pitanje koje se nameće jest: jesu li te inteligencije duhovi pokojnika ili bića koja nikada nisu bila utjelovljena u ljudsko obličje. Odgovor se često teško nalazio čak i kod priznatih vjernika u spiritizam, a neki od njih su bili prisiljeni priznati djelovanje stranih ili neljudskih inteligencija. Ovaj zaključak je utemeljen na nekoliko vrsta dokaza:

■ teškoća utvrđivanja identiteta duha – utvrđivanja je li dojavljivač (komunikator) zaista osobnost ili pokazuje da jest,
■ sklonost lažnog predstavljanja dijela duhova koji ih vode kao glasovitih osoba koje su nekad živjele na zemlji, iako se na pobliže ispitivanje pokazuju prilično ignorantni prema onima kojima se lažno predstavljaju,
■ trivijalni znak komunikacija, tako radikalno suprotan onome što bi se očekivalo od onih koji su prešli u drugi svijet i koji bi prirodno trebali biti zabrinuti da priopće informacije o najozbiljnijim stvarima,
■ kontradiktorne izjave koje daju duhovi, a tiču ​​se njihovog stanja, odnosa Boga i čovjeka, temeljnih pravila ćudoređa,
■ konačno, nizak ćudoredni ton koji često ispunjava poruke duhova koji pretendiraju prosvijetliti čovječanstvo.

Ove varke i nedosljednosti često su neki autori pripisivali podsvijesti (Flournov), drugi su ih smatrali duhovima nižeg reda, tj. ispod razine čovječnosti (Stainton Moses), dok ih treće objašnjenje otvoreno pripisuje demonskom uplivu (Raupert, Modem Spirit-ism, St. Louis 1904.). Za kršćane ovaj treći pogled na problem ima posebnu važnost zbog činjenice da se navodne komunikacije suprotstavljaju bitnim istinama vjere, kao što su Kristovo božanstvo, otkupljenje, Božji sud i buduće ispaštanje grijeha, dok ohrabruju agnosticizam, panteizam i vjerovanje u inkarnaciju.
Spiritizam zaista tvrdi da daje nepobitan dokaz besmrtnosti, znanstvenu demonstraciju budućeg života koji daleko nadilazi bilo koju filozofsku dedukciju spiritualizma i zadaje smrtni udarac materijalizmu. Međutim, ova tvrdnja počiva na valjanosti hipoteze da komunuikacije dolaze od bestjelesnih duhova, a nema potporu onih koji zastupaju telepatsku hipotezu ili demonski utjecaj. Ako bi ovi posljednji trebali dokazati fenomen, objasnili bi ga bez rješavanja ili čak izazivanja problema ljudske besmrtnosti. Ako bi ponovo bilo pokazano da argument temeljen na činjenicama normalne spoznaje i prirode duše ne može proći kritičku provjeru, ista provjera bi sigurno bila fatalna za teoriju izvedenu iz medijumističkih izjava, koja nije samo rezultat abnormalnih uveta, nego je otvorena širokom polju različitih interpretacija. Čak tamo gdje je svaka sumnja varke ili tajnog dogovora uklonjena – a što je rijedak slučaj – kritičan istraživač će doći na ideju da fenomen koji se sada čini neobjašnjivim može eventualno, poput mnogih drugih čudesa, biti objašnjen bez pribjegavanja spiritističkoj hipotezi. Oni koji su na temelju svojih filozofskih dokaza uvjereni u besmrtnost duše mogu kazati da komunikacije s duhovnim svijetom pojačavaju njihovo uvjerenje. Ali odbaciti svoju filozofiju i staviti sve na spiritizam bilo bi više nego riskantno, jer bi to barem posredno pružilo opravdanje za potpunije odbacivanje duše i besmrtnosti. Drugim riječima, ako bi spiritizam bio jedini argument za budući život, materijalizam, umjesto da bude istisnut ponovno bi trijumfirao kao jedina moguća teorija znanosti i zdravog razuma.