Ugledni liječnik je odmah zamolio Mariju, odnosno Đuzepa – kako je zahtijevala da je zovu, da ‘svojoj majci’ napiše pismo, jer nije dozvoljavao da ustane iz postelje dok se sasvim ne oporavi. To nije učinio bez razloga. Htio je da usporedi njen rukopis s Đuzepovim. Zatražio je od Veraldijevih spremljenu bilješku od nastradalog i zaprepaštenje nije izostalo – oba rukopisa su bila potpuno istovjetna i sasvim se razlikovala od ranijeg rukopisa te djevojke !? Zatim je doktore smislio još jedan eksperiment: dogovorio se s Veraldijevima da po nekom od rođaka pošalju kakvu obiteljsku fotografiju. Sliku je donio Giovanni karite, Đuzepeov zet, koga Marija uopće nije poznavala. Ponovno je uslijedilo veliko zaprepaštenje, jer je ona u gostu odmah prepoznala ‘svog zeta’, a na snimci i ‘svoju sestru’. Čak je, tom prilikom, ispričala i neke doživljaje iz Pepeovog života, koje su samo on i zet mogli znaju, što je preneraženi karite potvrdio u svojoj najbrže izrečenoj izjavi, pa naprosto pobjegao od duhom opčinjene djevojke.
Jednoga od narednih dana – prema bilješkama dr Skambija – Marija se probudila nešto ranije nego obično i svima u kući naredila da spreme stan jer će joj ‘majka’ doći nenajavljeno u posjet točno u sedam sati. I, zaista, kada je na obližnjem tornju odzvonilo sedmi put, na vratima je pokucala Katarina Varaldi. Marija ju je radosno zagrlila i počela ljubi govoreći: ‘Mama, mama, najzad si došla’! Pitala je čak zašto je kroz te tri godine nijednom nije posjetila. Katarina je ostala šokirana, jer su glas i pokreti Marije Tolariko bili potpuno istovjetni kao oni njenog pokojnog sina, pa joj je izgledalo da se iz neke nejneumesnije šale prerušio u djevojku.