Mjesec dana poslije Abdulkerimove smrti, u selu Karaali rođen je Nedžad Kajlak, koji je između svoje druge i treće godine počeo pričati o svom prošlom životu, o zemlji koju ima pored autoceste, io pogibiji u nesreći kod mosta. Rekao je da je bio praznik, da je pio rakiju i da je izgubio cipelu. Imena drugara koji su bili s njim je točno naveo, da su Čevra i Abdulgani bili u minibusu, i da Abdulgani radi na benzinskoj postaji. Nije se sjećao da su Abdulganija ostavili prije udesa, a kao jednog od suputnika naveo je i Remzija, koji je, doduše, bio vlasnik vozila i pio s njima te noći, ali nije putovao u Bedirdže.
Nedžadu obitelj čula je za nesreću na Karaali mostu, ali ne i detalje o njoj, tako da mališanu nisu mogli da saopšte sve detalje. U to vrijeme, dječaka njegov stariji brat jednom poveo u šetnju i kada su stigli ispred mosta, Nedžad je postao uznemiren, počeo je plakati i nije htio prijeći most. Na pitanje zbog čega, bratu je odgovorio da je na tom mjestu poginuo u prometnoj nesreći, kada je izgubio i cipelu. Doktor Stevenson, koji je razgovarao s Nedžadom, zabilježio je da je njegova fobija od mostova potrajala do desete, a strah od automobila do sedme godine.
Kako je dječak pričao o ženi Sureju iz Arsusa i ‘svojim’ sinovima Mehmetu i Aliji, kao i kćerki koju je zvao Enver, što je možda bio pokušaj izgovorio ime Munever, Abdulkerimova udovica čula je za to iu jesen 1966. godine došla da ga posjeti. Nedžad je odmah prepoznao i rekao: ‘Ti si moja žena!’. Rekao je također da je rodila još jedno dijete nakon njegove smrti, i pitao za svoju majku Fatmu i sestru Katif iz prošlog života! Sureju su potekle suze i pitala je: ‘Kako si mogao ostaviti Sureju?’. Nedžad je odgovorio: ‘Ali, ti si Sureja!’
Nakon toga, dječak je, sa svojim roditeljima iz sadašnjeg života, uzvratio posjetu iu Surejinoj kući prepoznao svaki kutak i sve detalje. Na obiteljskim fotografijama, koje mu je pokazao Surejin otac, a njegov ‘tast’, identificirao je sve članove obitelji, a onda je nenajavljeno stigao Mehmet, Abdulkerimov stariji sin. Čim ga je vidio, Nedžad je odmah rekao: ‘Mladić je moj sin!’
Hasan Bereket bio jedan od ljudi koji su pili rakiju sa Abdulkerimom te kobne noći, i sa još dva prijatelja došao je 1968. godine posjetiti Nedžada, koji je tada imao pet godina. Iako ga ranije nikada nije vidio, mališan mu se odmah obratio riječima: ‘Kako si, Hasane?’, A prepoznao je i druga dva prijatelja. Kao dijete, kaže Jan Stevenson, Nedžad je pokazivao preranu sklonost prema rakiji. To što je Nedžad majka u vrijeme Abdulkerimove pogibije bila u osmom mjesecu trudnoće, a poslije samo mjesec dana rodila dijete koje je naslijedilo njegovu dušu, Stevenson je objasnio ‘dvojnom inkarnacijom’ – fenomenom da je duh u stanju da istovremeno bude u više od jednog ljudskog tijela. Po njemu, glavni razlog ove pojave je težnja za rasterećenjem karme i mogućnost da je duša ili podsvijest, svjesna sudbinskih događaja, kao što je predstojeća smrt, i da na taj način već počinje svoju narednu inkarnaciju, kako bi nastavila ispunjavanje svog zadatka na fizičkom planu i održala povezanost s voljenima iz prethodnog života.