Odjednom, John Greer je shvatio da se nalazi na ulazu u nebesa. Ispod njega se prostirala bijela i azurna zemlja oblaka drugog svijeta, au daljini je mogao vidjeti fabulozni grad kako blista pod vječnim suncem. Ispred njega je stajala visoka, blagorodna prilika Anđela evidentičara. Začudo, Greer nije osjetio nikakav šok. Oduvijek je vjerovao da su nebesa za svakoga, a ne samo za pripadnike jedne religije ili sekte. Unatoč tome, tijekom čitavog života mučile su ga sumnje. Sada se mogao samo podsmehnuti svom nedostatku vjere u božansku pomisao.
– Dobrodošao u nebesa – pozdravio ga je Anđeo evidentičar i otvorio jednu veliku, mesingom optočenu knjigu i preletio prstom niz guste redove imena. našao je Grirovu stavke i zastao s oklijevanjem, dok su mu vrhovi krila za trenutak zatitrao od uzrujanosti.
– Zar nešto nije u redu? – zapitao ga je Greer.
– Bojim se da je tako – uzvrati Anđeo evidentičar. – Izgleda da je Anđeo smrti došao po tebe prije naznačenog vremena. U posljednje vrijeme je zaista prekomjerno radio, ali ovo je ipak neoprostivo. Srećom, posrijedi je sasvim sitna greška.
– Odnio me prije vremena? – reče Greer. – Ja to ne smatram za sitno.
– Ali, kao što vidiš, u pitanju je samo pet minuta. Ništa zbog čega bi trebao da se zabrinjavaš. Hoćemo li naprosto prijeći preko te nepodudarnosti i poslati te u vječni grad.
Anđeo evidentičar je bio u pravu, nema sumnje. Kakvu bi razliku moglo značiti za njega pet minuta više na Zemlji? Pa ipak, Greer je osjećao da bi one mogle biti važne, mada nije znao zašto i rekao je:
– Volio bih da imam tih pet minuta.
Anđeo evidentičar ga pogleda sažaljivo i reče:
– U pravu si, naravno, ali ja bih ti savjetovao suprotno. Sjećaš li se kako si
umro?
Greer se zamislio, a onda odmahnuo glavom i upitao:
– Kako?
– Nisam ovlašten da ti to kažem. Ali smrt nikada nije ugodna. Ti si sada ovdje. Zašto ne ostaneš s nama?
Bilo je to sasvim razumno. Ali Grira je grizao osjećaj nečeg nedovršenog.
– Ako dopuštate – rekao je – ja bih stvarno volio da imam te posljednje minute svog života.
– Pa idi – pristade anđeo. – Ja ću te čekati.
I, odjednom, Greer je ponovno bio na zemlji. Nalazio se u jednoj cilindričnoj metalnoj prostoriji, osvijetljenoj nejasnom treperavom svjetlošću. Zrak je bio ustajao i osjećao se paru i strojno ulje. Čelični zidovi su se uzdizali i škripali, a voda je prodirala kroz šavove.
Onda se Greer sjetio gdje se nalazi. Bio je topnički časnik na američkoj podmornici Nepobjedivi. Došlo je do kvara sonara – upravo su naletjeli na jedan podvodni greben koji je trebao biti udaljen pet milja, i sada su bespomoćno tonuli kroz crnu vodu. Nepobjedivi je već bio daleko ispod najviše dopuštene dubine. Bilo je samo pitanje vremena prije nego što će brzo narastući tlak smrskati trup podmornice. Greer je znao da će se to dogoditi točno kroz pet minuta.
Nije bilo panike na brodu. Mornari su se odupirali o nadimajući zidove, čekajući prestrašeni, ali čvrsto držeći kontrolu nad sobom. Tehničari su bili na svojim mjestima i postojano očitavali instrumente koji su im govorili da nemaju ama baš nikakve Sénas. Greer je znao da je Anđeo evidentičar htio ga poštedi ovoga – od gorkog kraja života, od kratke, oštre agonije smrti u ledenoj tami. A ipak je Greer bio sretan što se nalazi ovdje, mada nije očekivao da će ga Anđeo evidentičar shvatiti. Kako bi i moglo jedno nebesko stvorenje shvatiti osjećanje čovjeka sa zemlje? Na kraju krajeva, većina ljudi umire u straju i neznanju, očekujući u najgorem slučaju muke pakla, u najboljem slučaju ništavilo zaborava. Greer je znao što mu predstoji, znao je da ga Anđeo evidentičar čeka na ulazu u nebesa.
Zbog toga je bio kadar da posljednje minute svog života iskoristi za doličan i dostojanstven odlazak sa Zemlj. Dok su se zidovi podmornice rušili oko njega, prisjećao se zraka sunca nad Ki Vestom, laganog kruženja ijednog sokola iznad velike močvare. Mada su nebesa ležala ispred njega, sada samo sekundama udaljena, Greer je mislio na ljepote zemlje, prisjećajući ih se što je većeg broja mogao, kao čovjek koji pakira namirnice za dugo putovanje u jednu stranu zemlju.