Massimo Skanata iz Napulja je vrlo interesantan slučaj iz kriminalističke rubrike. Oženio se u svojoj tridesetoj godini, zaljubivši se kao gimnazijalac. Supruga Elena bila je student i vjerojatno se udala iz računa. Naime, Massimo je bio i poznat i bogat. Naslijedio je dovoljno da ne mora brinuti za uzdržavanje obitelji – mada je Elene prilično radila na tome da se nešto oko toga izmijeni – pa je studirao i završio čak tri fakulteta – arhitekturu, arheologiju i stare srednjoazijske jezike. Bio je priznati arhitekt, a često je vršio i arheološka istraživanja, pogotovo u Maloj Aziji: Nije se razdvajao od svoje žene dok to njoj nije dosadilo. Nekako je uspjela uvjeriti da ode u Tursku sam, unaprijed se radujući što će moći švrlja uokolo. Upozorio je da će stalno biti s njom i da će ona osjećati njegovu ljubav na svakom koraku. I stvarno, činilo joj se da se nečije prisustvo stalno osjeća u prostranoj vili u kojoj je živjela.
Susjedi kasnije nisu izjavili ni jednu jedinu riječ protiv lijepe Elene, mada je bilo očito da se ona vrlo brzo utješila s mlađim. Na njenu nesreću, ona je tog mladića dovela u kuću. Kasnije je izjavila policiji: ‘Vani je sve bilo u redu. Vrijeme je bilo lijepo, cvijeće i pjesme na svakom koraku i što je najvažnije, on nije mogao da me kontrolira. U kući se osjećao njegov zao duh, ali tko bi pomislio da je on sposoban za đavolja djela ‘.
Giorgio Ritiaco, arheolog, česti pratitelj Masima na njegovim istraživanjima, pod zakletvom je izjavio sljedeće: ‘Bilo je navečer oko devet sati kada se Masimo nekako ukočio. Oči su mu izgubile sjaj i kao da je negdje otišao. Pomislio sam da je zaspao i nisam ga dirao. Baš kad sam htio da se neprimjetno udaljim, on je otvori oči. Plakao je, ali me nešto u njima potpuno pomelo. U njima je bilo toliko neke nesreće da sam se potpuno ukočio i nisam ništa rekao. Konačno, rekao je da je uradio strašnu ali pravednu stvar i da više nema smisla živjeti. Koji trenutak kasnije, umro je. Osobno sam ga odnio u bolnicu gdje su liječnici utvrdili smrt uslijed srčanog udara. Nema nikakve mogućnosti da se bilo gdje mogao udaljiti iz Anadolije, a to da se vratio u napulj, najčistija je glupost. Priznajem, kasnije mi je bilo čudno to što mi je rekao, ali on u suštini ništa konkretno nije rekao ‘.
Te večeri kada je Massimo umro u dalekoj Anadoliji, njegova žena Elena dovela je studenta Marka Sankrucia radi zabave. Popila je neku čašicu više i mada je prisustvo duha osjećala, nije je bilo briga. Poljubac uz igranje, nekoliko grčevitih zagrljaja i našli su se u krevetu. Prema njezinom iskazu, sve je bilo kao u snu i poslije je čak zaspala ili se onesvijestila. Kada je otvorila oči, ugledala je muža. Odmah je znala da je to duh, jer nije ništa govorio, samo je zurio u nju. Viknula je na njega – srećom Marko je čvrsto spavao – i duh je počeo plakati. Ljutnula se, ustala i otišla u kupaonicu. Bila je uvjerena da ga neće zateći kada se vrati u sobu. Primirila se i ušla u spavaću sobu taman na vrijeme da čuje krkljanje. Tada je bila uvjerena da je to njen muž, tako je i rakla na prvom saslušanju ali poslije se potpuno izgubila i završila u nervnoj bolnici. Duh njenog muža je u svega nekoliko sekundi uspio polomi vrat njenog mladog ljubavnika. Skočila je na njega, osjetila užasnu hladnoću i gledala kako on, u izmaglici, lagano nestaje. Tada je pozvala policiju. Prvo su sumnjali na nju, ali su na kraju zaključili da je počinitelj nepoznat. Prvo, utvrdili su da je počinitelj izuzetno snažan a to Elena nije bila, i drugo, na srebrnoj Markovoj ogrlici jasno su se vidjeli otisci prstiju Masima SKANO!
Oni koji su ovaj slučaj istraživali ne slažu se u tome da li je to bio duh živoga (Massimo je poslao svoj duh da vidi Elenu, poludio je i ubio njenog ljubavnika a onda zbog tuge ili grižnje savjesti i umro) ili je to bio duh mrtvog (Massimo je umro i potom poslao svog duha da se oprosti sa ženom i onda učinio to što je učinio). Kako god bilo, slučaj je ostao nerazjašnjen.