Uz ovaj rizik filozofske pogreške, moraju se dodati mentalne i ćudoredne opasnosti koje za sobom povlače spiritističke prakse.
Koja god objašnjenja bila ponuđena za ‘moći’ medija, njihove prakse prije ili kasnije uzrokuju stanje pasivnosti koje ne može ništa drugo doli naškoditi duši i umu. Ovo je jasno kod hipoteze uplitanja stranih duhova, jer takvo posjednuće oslabi i nastoji izbrisati identitet ličnosti. Slični rezultati se mogu očekivati ​​ako se podrži druga hipoteza prema kojoj pritom dolazi do dezintegracije ličnosti. U oba slučaja ne iznenađuje što će mentalna ravnoteža biti narušena, a samokontrola oslabljena ili uništena. Pribjegavanje spiritizmu često proizvodi halucinacije i druga zastranjivanja, posebno kod osoba sklonih ludilu i čak onih koji se inače normalno izlažu žestokom fizičkom i mentalnom naporu.
Iz dugogodišnjeg iskustva neki svećenici su došli do zaključka da svi oni koji su se bavili spiritizmom, kao po pravilu, doživljavaju napast crnih i suicidalnih misli, tj. prije ili kasnije u određenim kriznim situacijama pomišljaju na samoubojstvo, a mnogi ga i učine.
Ozbiljna je i opasnost ćudoredne izopačenosti. Prakticiranje ili ohrabrivanje prijevare bilo koje vrste je vrijedno osude; zlo je sigurno veće kada varka pribjegne zapitkivanja o budućem životu. Ovakve prakse, kada se koriste i bez namjere varanja, potkopavaju temelje ćudoređa, jer proizvode dezintegraciju ličnosti ili pozivaju upad strane inteligencije. Može biti da se medij ‘možda isprva prepušta poticajima impulsa koji mu mogu doći kao od neke više sile, ili ga u razvoju njegove automatske romanse pokreće instinktivna prinuda – u bilo kojem slučaju, ako nastavlja ići na ruku i ohrabrivati ​​ovo automatsko poticanje, malo je izgleda da može dugo zadržati neumanjenu iskrenost i zdrav razum ‘(Podmore, Modern Spiritualism, II, 326 sqq.).