– To su njih dvije, sasvim sam siguran – rekao je bradati čovjek u venoj kožnoj jaknji, promukla glasaa i nervoznih pokreta ruku. Inspektor je samo kimnuo. Dežurni milicionar izađe, a onda tišinu prostorije ispuni sugestivni bariton inspektora:
– Hoćeš li u bolnicu, to jest ludnicu, ili ćeš otići kući, sve ovo zaboraviti i gledati svoja posla? Niti mogu, niti želim davati daljnja obavijesti … Ti si dvedeset osmi koji doživljava istu avanturu s ovim djevojkama ili već kako da ih nazovem …
– Ma, čekaj, čovječe, imaš njihove fotografije, što znači da imaš i ostale generalije, savjetuješ mi da šutim i pravim se lud ili ići u ludnicu. Zašto? – pitao se bradonja gledajući sugovornika ravno u oči.
– Zašto? Zato što ti tak tada ništa ne bi bilo jasno i zato što sva ta zajebancija nije u domeni moga posla. Pokušao sam ti nešto objasniti, ali ako ne ide, onda je ovaj razgovor završen.
U kanselariju uđe milicioner, pokaza mu vrata, a inspektor spusti pogled na otvorenu mapu ispred sebe. Bradonja nešto promrmlja, izađe na dug i hladan hodnik, tražeči sptepenice. Otišao je u najbližu kafanu i poručio duplu votku. Pred oči mu ponovo izađoše dvije lijepe i izazovne djevojke. Zapali cigaretu i zatvori oči. Sjećao se noćašnjeg događaja. Vraćao se s ruleta, olakšan za nekoliko stotina maraka. Negdje na pola puta do grada zaustavio je auto radi fizioloških potreba. Dok se olakšavao, primijeti neobično lijepu jesenju noć punu mjesečine. Borova šuma pravila je taman prsten oko planinskog krajolika umivenog mjesečinom, dok je potočić veselo žuborio. Padoše mu na um lepen oći u mladosti, šetnje pored rijeke pozlaćene mjesečevom pjenom i nježnosti kojima se predavao s curama. Sa tim mislima uđe u svog pežoa i polako krene. Malo dalje uoči dvije figure kako lagano, držeći se za ruke, idu magistralom u njegovom smjeru. Tek u trenutku obilaženja one pogledaše ka automobilu i nekako nemarno podigoše palčeve. Odmah je stao i kavalirski se vratio unatrag. Dvije atraktivne djevojke uđoše u veliku limuzinu, unoseći svu ljepotu i šarm rascvjetale mladosti. Gledao ih je s divljenjem. Kratke kožne minice, izazovno dekoltovanu bluze s obaveznim ‘ništa ispod’, moderne frizure i napadna šminka nosile su te ljepotice koje on s do tada nepoznaim mu zadovoljstvom poveze ka gradu zaspalom u ovoj noći punoj mjesečine.
– Prija li ponoćna šetnja?
– Naravno – odgovoriše kestenjaste oči suputnice pored njega.
– E, baš vam zavidim – govorio je potaknut njihovim prisustvom i svojim prijašnjim razmišljanje. Daljnji razgovor išao je sam od sebe. Pokazalo se da stoperke osim ljepote imaju šarma i stila. Smijali su se, šalili i slušali glazbu koja je upotpunjavala raspoloženje. Pitao se kako do sada nije primijetio u svom gradu ta dva mlada i pametna stvorenja. Sve je na njima bilo idealno, osim … Nešto je ipak nedostajalo, samo on toga nečeg nije mogao sjetiti. Razmišljanja mu prekide koketno nmazni glas mlade stoperke sa stražnjeg sjedala:
– Indeksi, obožavam ih, pustite malo jače.
Dok se kaseta završavala, grad se pojavio u svojoj neonskoj auti. Zaustavio je automobil, jer su to one tražile. Tražile su i kazetu ‘Indeksa’, vratit će mu. Dao je bez riječi. Htede da uz kasetu da i kutiju, kad umjesto Stoperke na sjedalima – sumorna tišina. Zbuni se potpuno. Vrata nisu otvorena, čak ni proori, a njih nema ?! Izlete odmah iz kola, obiđe ih, ali ništa. Ni žive duše. ‘Ma nisam lud’, češao se po gustoj crnoj bradi, ne shvaćajući o čemu se radi. Opet zaviri u kola, ali ništa. ‘Da li sam ipak lud, ili sanjam’? Ne i ne. Pogleda prema brdu što se nadnela nad magistralu i vide loptu punog mjeseca kako zamiče iznad guste grabove šume dok je huk sove odjekivao prigušenom izmaglicom. Naježi se i uđe u topla kola. Indeksi mu prođoše kroz glavu, omot kasete stajao je na praznom prednjem sjedalu suputnika. ‘Nestalo je i kazete’, reče glasno i polako krete prema gradu.
Ostatak noći proveo je u kuhinji, ispijajući kave i votke. Pospana žena navratila je u zadimljenu kuhinju i upitala ga kada je došao. Šutio je. Prvi zrake sunca odveli su ga u postaju milicije. Kada je sve ispričao, onaj napuhani inspektor odmah mu je pokazao njihove fotografije, kao da ih je već imao spremne.
U tom trenutku konobar donese još jednu votku. To prisustvo i naklon mladog čovjeka probudi ga iz razmišljanja. Tada se sjeti da je možda sve to i bio san, gotovo radosno istrese u grlo piće, kad se na vratima kafane pojavi osoba onog dežurnog milicionera s kojim se maloprije sreo kod inspektora. Nešto hladno ispuni mu utrobu, definitivno je znao da nije u pitanju san. Pozvao ga je za stol, poručili su po duplu i zapalili cigaretu. Čovjek je počeo pričati nešto nepovezano o vremenu i nogometu. U zraku je lebdjelo ‘glavno’ pitanje, kao da su ga se obojica plašila te ga ostavljali za kasnije. Onda je njegovom glavom ponovno nešto prostrujalo. Sjetio se nečega vrlo važnog, sjetio se što im je u svoj onoj ljepoti i šarmu nedostajalo.
– Miris! Da, miris, tako namazane i obučene djevojke – a ništa od parfema! One su čovječe mirisale na zemlju! – govorio je kao u transu. milicioner ga uze za ruku i reče mu da se smiri, da ne viče.
Kada je navečer došao kući, žena je već bila ljuta jer je trebalo da idu u posjet prijateljima. Nije znao što da kaže, zaključao se u sobu i obučen legao pokušavajući zaspi. One dvije djevojke neprekidno su mu bile pred očima. Kako je saznao od milicionera, one su prije nekoliko mjeseci poginule kao suvozači u prometnoj nesreći. Tijela su imadanima ležala daleko od dohvata očiju prolaznika, jer se auto survao u provaliju. Nekim čudom vozač je preživio. Njih dvije se, kako je već i SUP registrirao, pojavljuju ponekad i na volšeban način nestaju u trenutku.
najzad je zaspao. Kad je mjesec onako žut i pun ušao u njegovu sobu i osvijetlio je, u ruci osjeti nešto hladno. Rasani se i protrlja oči. U šaci je stajala kazeta Indeksa. Osjeti jezu, poče da mu se vrti u glavi, onda ulete kod žene, leže u njezin krevet i drhteći je grčevito zagrli. ‘Ne daj me, neću u ludnicu, hoću ovdje kod tebe, hoću kući, neću u ludnicu …’