Postoji jedna sufi priča o starom učitelju kojem je došla žena sa svojim malim djetetom i rekla mu:
– Već sam umorna od ovog dječaka, jede previše slatkiša i bojim se da će se razboljeti, da će mu propasti zubi. Uz to, stalno ga nešto boli – želudac, ovo i ono – a jede samo slatko i ništa drugo. Učinite nešto. Znam da će poslušati ono što vi kažete. Učitelj je pogledao dječaka i rekao ženi:
– Dođite za tjedan dana.
Žena se jako iznenadila, jer kad god bi došla da ga pita nešto teško o životu, smrti, Bogu, nebu i paklu, on bi bio spreman odmah odgovoriti. Sada se radilo o tako bezazlenoj sitnici, samo je trebalo da naredi dječaku, a za to mu je potrebno sedam dana! Kad je došla poslije sedam dana, učitelj je rekao:
– Žao mi je. Vratite se za dvije nedjelje, još nisam spreman ništa reći.
Na to se čak i dječak iznenadio. Kada su se vratili poslije dvije nedjelje, učitelj je pogledao dječaka i rekao:
– Možeš to postići.
– Zašto su vam bile potrebne tri tjedna samo da biste mi to rekli ?, pitao je dječak.
– Zato jer i ja volim slatkiše. Morao sam pokušati i vidjeti mogu li ili ne mogu bez njih, jer kako bih ti inače mogao objasniti? To bi bila laž, a teško je, znam.
Dječaka je učitelj počeo vrlo zanimati, a žena je rekla:
– Mogli ste mu samo narediti, nije trebalo dokazivati.
– Ne mogu govoriti o nečemu što nisam sam iskusio. Nikada nisam izgovorio nešto što nisam iskusio, jer kada to učiniš, izgovoreno izgubi nešto, u tome uopće nema istine. Kada čovjek govori iz vlastitog iskustva to prodire duboko. Ja sam to znao. Pogledao sam te u oči i osjetio da bi ti to mogao učiniti. Ja sam star čovjek – ja sam slab – meni su trebale tri tjedna. Ti si mlad, možeš to postići za jedan dan! Takav je moj način.
Nikada ne tvrdite nešto što niste sami iskusili, jer bez osobnog iskustva nema istine!