Umoanci Su tu Negdje … Gospodin Sesma, Španjolac, objavio je knjigu pod nazivom Ja-vjerovnik vanzemaljaca, u kojoj tvrdi da je od 1962. godine u kontaktu s Umoancima, stanovnicima planeta Umo! Tekstovi Umoanaca su Sesma stizali na vrlo jednostavan način – poštom. Najveći broj dokumenata je primio u razdoblju između 1962. i 1967. godine.

Godine 1967, točnije 30.juma, Sesma je primio pismo koje je istovremeno bilo uručeno još četvorici Engleza, dvojici Francuza, jednom Čehu i Talijanu. U njemu su stanovnici planeta Umo najavili svoj dolazak na Zemlju s tri broda.
‘Računamo da će brodovi s Umoa sletjeti između 30. svibnja 1967. godine u 21 čas 28 minuta i 3.juna 1967. godine u 23 sata 6 minuta. Intervali dolazaka brodova neće prelaziti 7 sati + – 20 minuta ‘- pisalo je u tim pismima.

PRVI DANI NA ZEMLJI

U izvještaju Umoanaca, koji je posvećen prvim danima na Zemlji njihove ranije prethodnice stoji:
’28 .marta 1950. godine, u četiri sata, šesnaest minuta četrdeset i dvije sekunde, naša tri broda su se nenadano pojavila na točki koja je 7,338 kilometara
iznad mjesta koje se nalazi na trinaest kilometara od lokaliteta zavija, u departmanu Ba-Alpe. Dodirnuli smo tlo planete Zemlje točno u četiri sata i sedamnaest minuta, nedaleko od onoga što smo ubrzo identificirali kao planinski vrh, Ševal-Blanc, na 2323 metara nadmorske visine iu blizini riječnog toka Bleona … Pomračina, kao i gusta magla omele su nas u ispitivanju okoline. Ipak, slike dobivene na skali od 740 milimiktona omogućile su nam da vizueliziramo okolinu. Utvrdili smo da se oko nas nalaze biljke neobične morfologije.
Jedna letjelica je ostala na visini od nekoliko metara, spremna intervenirati u slučaju napada. Mjesto je izgledalo pusto. Uhvatili smo nekoliko insekata i ubrali neke biljke. Bilo je neophodno da započnemo izgradnju podzemnog skloništa za hitne slučajeve. Radili smo do sedam sati. Nešto prije svitanja, brodove smo premjestili u malu šumu, s nama neobičnim drvećem. U zemlji je bila otvorena galerija na dubini od osam metara, a oslanjala se na rastezljive modulne svodove napravljene od legure magnezija. Tek nam je dnevna svjetlost u potpunosti osvijetlila krajolik.
Nebo je bilo plavije nego na Umu. Našu pažnju je privukla neobična forma građevina obližnjih gradova. U Dinju se isticala kula – stare romanske katedrale. Pomoću optičkih instrumenata, ugledali smo obrise prvih zemljaskih bića. Nije se primjećivala nikakva posebna aktivnost, građani Dinja nisu bili svjesni našeg prisustva. U 11 sati 29.marta, brodovi su otišli, ostavivši na Zemlji nas šestero, četiri muškarca i dvije žene. Istog dana smo odabrali dvojicu za istraživanje na izvjesnoj udaljenosti od galerije, dok su ostali nastavili rad u njoj.

Ulaz u galeriju je gledao na vrh Ševal-Blanc. Odatle smo imali pregled čitave doline, u kojoj teče rijeka Bleona. U galeriji smo stacionirali dio znanstvene opreme. A ulas smo savršeno kamuflirali. Možda nije tako daleko dan kada ćemo se i službeno predstaviti vladajućim organima ove planete. Tom prilikom ćemo ponuditi francuskoj vladi, kao znak zahvalnosti, tu opremu. ‘
U istom izvještaju nalazi se i odlomak koji govori o noćnom upadu na jednu osamljenu farmu. Evo tog odlomka:
‘Navečer, 24.aprila 1950. godine, četvorica naše braće ušla su u jednu usamljenu kuću na otvorenom polju. Prije toga, mjesto smo otkrili pomoću našeg UULEWUA (detektorske sfere sposobne da se premještaju na bilo koju visinu). U 3 sata ujutro, 25.aprila, bračnom paru, koji je spavao u jednoj sobi i njihovoj djeci u drugoj data je anestezija. Uzeli smo 70.000 franaka, odjeću, osobne iskaznice na temelju kojih smo napravili lažne, dva penkala, ključeve, poštanske marke, pisma i plaćene račune za traktor, nekoliko starih novina, stručne knjige za uzgoj stoke, tekst u kojem su objašnjene faze žetve, ako i korisnički traktor. Uzeli smo i jednu dječju enciklopediju, rolnu higijenskog papira, dezinfekcijsko sredstvo za rane, budilica, dvije električne ampule koje u Španjolskoj nazivaju ‘Bombillas’ (žarulje) i komad sapuna. Također smo uzeli jedan prekidač i strujomer. Osim toga, i neke dijelove od traktora, lijekove, školsku torbu, šest pari muških i dva para ženskih cipela, radio, bocu soka od limuna, dva krumpira, zidni kalendar i jednu uljanu lampu.
Na jednom krevetu je spavalo dvoje Zemljana, opijeni plinom za anesteziju. Mada smo znali da na Zemlji žene puštaju dugu kosu, naša braća ipak nisu mogla im odrede pol. Uzeli smo dijelove njihove odjeće, kao i malo znoja ispod njihovog pazuha, i sa trbuha, uzorak dlake s glave, ruke i nogu, stidnih dlačica, sluz is nosa i iscjedak iz vulve. U jednoj vetrovci koju smo uzeli našli smo upaljač i cigarete. Morali smo uspavamo dva psa koji su počeli laju.
Ma koliko čudno izgledalo, sa žaljenjem smo konstatirali da, mada je analizom utvrđen njihov točan kemijski sastav, nismo u stanju da utvrdimo funkciju i način upotrebe sapuna i uljane lampe.
S druge strane, bilo je divno kada smo otkrili da strujomer radi na izmjeničnu struju. Nismo ustanovili jedno, da li taj aparat služi za mjerenje vremena ili neke druge periodične veličine. Rad budilice nam je neko vrijeme zadavao brige. Najprije smo se uplašili da će nas taj aparat, ako ima odašiljač, otkriti. Ali, ubrzo smo otkrili njegove, čisto mehaničke karakteristike.
Cigarete smo identificirali zahvaljujući fotografijama ljudi koje smo ranije snimili. Smatrali smo da se radi o aparatu iz kojeg izlazi plin, koji Zemljanima omogućava lakše disanje. Nije bilo nikakve sumnje da važnost novca, odjeće i obuće daleko nadilazi važnost ostalih predmeta. Ovoj porodici smo se kasnije za učinjene usluge revanširali ‘.

SLUČAJ odsječenom RUKE

Dvojica Umoanaca su stigla u Španjolsku 1952. godine. Nijedan dokument ne kaže kako su izabrali ovu zemlju, pored Kanade, Njemačke i Australije, za dulji boravak. Oni sami kažu da su, isprva, imali ideju da otvore veterinarsku kliniku, glumeći Šveđane, kako bi opravdali eksperimente koje su namjeravali vrše na životinjama.
U Španjolskoj su se sprijateljili s donom Margaritom. U jednom dokumentu je ostalo zapisano ‘izliječili smo je od stvarnih i nekih umišljenih bolesti’. Ukratko, gospođa je pristala da im iznajmi lokal i sobe u svojoj kući, pošto su joj se predstavili kao liječnici koji se bave eksperimentima. Tako su u suterenu instalirali laboratorij sa cjelokupnom opremom. Međutim, jednog dana su stvari krenule nizbrdo. Kćerka done Margarite je zaintrigirana njihovim aktivnostima, nabavila ključ lokala i ušla u njega. Djevojka je došla tako u dodir s virusom, koji su takozvani ‘Šveđani’ donijeli svoj planet, kako bi ispitali njegovo ponašanje na Zemlji. Djevojka je, potom, oboljela od opasne infekcije. Na planeti, odakle su došli čudnovati ‘Šveđani’, virus je bio bezopasan.
Situacija se naglo pogoršavala. Djevojku je obuzela jaka groznica i inficirala joj se ruka i jedno oko – vjerojatno je rukom, kojom je došla u dodir s virusom protrljala to oko. ‘Švedski’ liječnici, uspaničeni, obratili su se svojoj centrali u zapadnoj Njemačkoj. Čitava ekspedicija je, ankon toga, krenula u Albacete riskirajući da bude otkrivena. Tragove virusa su tražili pomoću specijalnih dispozitiva. Našavši ih, dezinfikovali su zaražene osobe i predmete razbivši omotač virusa. Korišteni postupak je, međutim, omogućio samo površinsku dezinfekciju, pa pošto je infekcija prodorima duboko u djevojčino oko, jedino je kirurškim zahvatom mogla biti spašena.
Grupa se tako našla pred alternativom: ili spasiti jadnu djevojku i pritom riskirati da bude otkrivena ili uopće ne intervenirati. Izabrana je druga opcija. Kćerka done Margarite je umrla 19. siječnja 1954. godine. U knjizi umrlih, u Albasetea, ovaj smrtni slučaj je zaveden pod brojem 88. Kada je njeno tijelo bilo prenijeto u lokalnu mrtvačnicu, Umoanci su uzeli uzorak zaraženih dijelova tijela. Sve bi prošlo neopaženo da jedan radnik mrtvačnice nije slučajno primijetio da je kovčeg otvoren. Želevši umiriti savjest, zavirio je u kovčeg i vidio da je tijelo osakaćeno. Obaviještena je policija. Nitko, osim done Margarite, nije vidio ‘Švedske’ liječnike o kojima je ona pričala. Inspektori su posumnjali u njene izjave i optužili je da je osakatila kćerkino tijelo. Postupak je na kraju, ipak, bio obustavljen, ali je dona Margarita ubrzo umrla od tuge.

DVA SVEMIRA

U Sesminoj knjizi postoji opis svemira za koji nitko, nikada, nije čuo. U njoj se tvrdi da zapravu, postoje dva svemira.
‘Ne postoji samo jedan svemir (naš), već čitav beskraj parova svemira. Dualitet postoji i kod kosmološke geneze.
Razlika između dva elementa A i B svakog para temelji se na činjenici da se njihove atomske strukture razlikuju po oznaci električnog napona (vi Zemljani to pogrešno zovete materija i antimaterija).
Tako postoji naš svemir blizanac, ali:

■ Omotač njegovih atoma je sastavljen od pozitivnih elektrona (pozitron) koje u orbiti oko jezgre, drže anti-protoni
■ Ova dva svemira nikada neće stupiti u kontakt. Ne postoji dimenzionalni odnos koji ih razdvaja.
■ Oni imaju istu masu i isti radijus, koji odgovara hiper-sveri negativnog zavoja.
■ Osobenosti: u našem svemiru, blizancu, nema isti broj galaksija, ai one koje se nalaze u njemu nemaju istu strukturu. Dakle, ne postoji neki drugi Umo blizanac niti druga država blizanki, kao što se može pomisliti. Ovaj posljednji zaključak nije hipotetički.
■ Stvoreni su istovremeno, ali njihove vremenske strelice nisu usmjerene u istom smjeru, to jest, nema nikakve logike reći da taj svemir koegzistira s našim u vremenu ili da je postojao prije ili da će postojati poslije. Ispravno je jedino reći da on POSTOJI, ali ne ‘sada’, ‘prije’, ili ‘poslije’. U jednom intervalu revolucije on će biti paralelan ili podudaran s našim svemirom.

Na isti način možemo promišljamo i beskraj parova svemira u plurisvemiru – mnoštvu svemira. Slika plurisvemira ne podudara se s Svemirom – u njemu se galaksije premještaju kao otoka, koja plutaju u nekom ogromnom moru, samo što je to more sfera s nekoliko dimenzija, o kojima se ne može govoriti kao o intergalaktičkim distancama i plinovima, koji ispunjavaju međugalaktičke prostore . Vrlo je teško zamišljati WAAMWAAM (plurisvemir), jer su parovi svemira zagnjureni u ništavilo. Beskrajno je zamišljati da postoje distance, ili da su one ravne nuli. Jedna takva slika bila bi iluzorna.

PLANETA UMO

Sesmina knjiga, također sadrži obilje podataka o svakodnevnom životu na planeti Umo. Sila teže na njoj je nešto veća, 11.9 g umjesto 9.81 g. Umoanci se na Zemlji osjećaju lakšima za 20%. Brzi proračun pokazuje da je ovaj broj sukladno masom planeta i njenim radijusom – oko 7.000 kilometara (umjesto Zemljinih 6.400). Osa rotacije je nagnuta 19 stupnjeva u odnosu na ekliptiku što znači da postoje godišnja doba, ali manje izražena. Dan traje 32 sata umjesto 24. Planeta Umo nema satelit kao što je naš Mjesec, pa su njezine noći vrlo mračne.
Okreće se oko zvijezde čija je temperatura na površini niža od Sunčeve: 4.500 stupnjeva umjesto 6.000 stupnjeva, što je svrstava u klasu zvijezda M. Prost proračun pokazuje da je, budući da se planet nalazi veoma blizu svog sunca i da je njen atmosferski sastav gotovo identičan sastavu naše atmosfere, temperatura na njenoj površini slična Zemljinoj.
Umoanci kažu da Sunce u prvi mah nije privuklo njihovu pozornost zbor relativno visoke temperature. Također, tvrde da se organiziran, inteligentan oblik života, uglavnom razvija oko hladnih zvezda.Zanimljiv je podatak da planeta Umo nije pretrpjela fenomen razdvajanja kontinenata – drugačije rečeno, njena unutarnja masa je manje aktivna. Tekstovi ukazuju na to da je na planeti Umo došlo do jake magnetske aktivnosti, koja odgovara maksimalnom intenzitetu od 512 gausa. Ona je bila praćena fenomenima koji se mogu usporediti s našim polarnom svjetlošću.
U izvještajima piše da na Umou postoji manje životinjskih i biljnih vrsta nego kod nas. U njima se navodi uporedba irskog pejsaža s krajolikom na Umou. Evolucija je na obje planete imala sličan tok, samo na Umou postoji jedna rasa nastala dugotrajnim miješanjem visokih plavih ljudi, koji govore istim jezikom. Kažu da postojanje različitih etničkih skupina na Zemlji predstavlja suštinu naših geopolitičkih problema. Ali, ni Umo nije oduvijek bio rajska planeta. I na njemu su postojale slične, međuetničke tenzije, isti krvavi sukobi. Na svu sreću Umoanci tada nisu raspolagali nuklearnim i biokemijskim oružjem, pa nisu mogli sebi nanesu neko veće zlo.

OJAGAA

Sesma u knjizi navodi kako su Umoanci došli do otkrića postojanja planete Zemlje, udaljene od njih nekih 15 svetslosnih godina. Prema priči, džinovska antena, u orbiti njihove planete, jednog je dana uhvatila kratku poruku, koja je trajala šest minuta i dolazila je sa Zemlje. Znanstvenici sa Umoa su uzalud pokušavali je dešifriraju (u pitanju je bila Morseova abeceda) kada jedan od njih iznio hipotezu da poruka sadrži ‘teoremu o kvadratu’, paje država, provizorno, dobila ime Ojagaa ili planeta kvadrata (gaa-hladna planeta) . Ubrzo nakon toga poslati su brodovi prema njoj.
‘Nakon putovanja od šest mjeseci stigli smo u vaš Sunčev sustav. Po pažljivoj ispitivanju planeta, pomoću automatskih sondi, odlučili smo da na Zemlji ostavimo ekspediciju, koja je brojala šest članova. Odluka je donesena u trenutku zatvaranja ‘hiperkosmičkog prozora’, koji je omogućio putovanje Umo-država. Meteokosmički uvjeti su otada nepovoljni ‘.
Umoanci su, znači, ovdje s nama. Tko su i što rade, tek treba otkriti, ukoliko već neke države i njihove vlade ne surađuju s njima.

conopljanews.net