Pokloni su imali i tu svrhu da pokojniku učine boravak u novom svijetu toliko prijatnim da nikada ne dođe u iskušenje da se vrati u svijet iz kojeg je otišao. Venci od cvijeća prvobitno nisu imali samo značenje odavanja pošte pokojniku, nego su služili i kao magični krug koji će dušu preminulog učiniti zadovoljnom i poštedjeti je od vječnog lutanja. Iz sličnih razloga antički Grci stavljali su novčić u grob da bi pokojniku platili prijevoz skelom preko podzemne rijeke Stiks do Hadovog carstva. U Skandinaviji su na stopala preminulog, navlačene cipele, da bi mu olakšale dugo putovanje u sljedeći svijet. A Zuni Indijanci stavljaju kruh u grob, da pokojnik ne bi ogladnio i vratio se natrag u potrazi za hranom.
U ekstremnim slučajevima upražnjavanje ovog običaja bilo je vrlo skupo – sjetimo se samo basnoslovnog blaga pohranjenog u grob mladog faraona Tutankamona – dok je u nekim drugim sredinama poprimalo razmjere istinskih ljudskih tragedija. Na sahranama drevnih skitskih kraljeva Darija i Arijanta (oko 550. godine prije naše ere) desetine žena, robova i konja bili su živi sahranjeni, da bi svojim gospodarima služili iu zagrobnom životu. Još prije svega stotinjak godina mnoge Indijke prihvatile su običaj ‘satija’ – bacale su se na pogrebe lomače svojih muževa, da ih smrt ne bi rastavila – iako je ta praksa bila zakonom strogo zabranjena.
Kinezi imaju mnogo jeftiniji način darivanja svojih pokojnika ovozemaljskim dobrima: umjesto originalnih predmeta, oni prilikom sahrane spaljuju njihove papirnate kopije.