Naser Alev živio je u selu Jukari Ekinci oko 10 kilometara udaljenom od Antakije, i bio je vrlo pobožan čovjek. Sa suprugom Esmom imao je četiri sina i kćer, a izvan sela svoj maslinjak. Kada je imao 70 godina, pao je sa stepenica ispred svoje kuće i udario glavom o kamen. U bolnici u Antakiji utvrđeno je da ne može pokretati vilicu, što mu je onemogućavalo jesti. Umro je ujutro 21. kolovoza 1960. godine a kao uzrok smrti navedeno je trovanje tetanusom.
Mehmet Toksoz, koji je poznavao Nasera, jer su im se maslinici graničili, i čije kuće su bile udaljene oko 300 metara, u noći na 21. kolovoz sanjao je svog susjeda, koji mu je rekao: ‘Dolazim ostati s tobom’. Mehmetova supruga Medina bila je pred porođaje, iu snu on se zakleo da će djetetu nadjenuti ime Naser. Kada je on to sanjao, Naser Alev još je bio živ u bolnici. Istog prijepodneva kada je umro, Mehmetova žena rodila je sina, kojeg su nazvali Naser.
Kada je malom bilo između 2 i 3 godine, majka ga je zatekla samog u vrtu kako ponavlja: ‘Moj sin je otišao u Belgiju’. Prišla mu je i pitala: ‘Zašto to kažeš? Da li ti imaš sina? ‘. Naser je odgovorio da ima i nabrojao njihova imena: Salih, Hasan, Zahir i Nedžla, i kćerku Elmas. Tvrdio je da mu sin Hasan živi u Belgiji, a da mu se žena zove Esma. Sve tvrdnje o obitelji Nasera Aleva bile su točne.
Dječak je ispričao i kako je umro nakon što je udario glavu, a kada su mu bile četiri godine, majka ga je odvela u maslinjak obitelji Alev. Tamo je spontano prepoznao Elmas kao svoju kćerku. Kada mu je rekla da će, ako joj je otac, sigurno znati put do njihove kuće, on je nepogrešivo poveo autocestom, da bi zatim skrenuo na puteljak koji vodi do kuće Alevih. Stevenson je skicirao tu putanju i utvrdio da se kuća ne vidi s glavne ceste, pa je Naserova sposobnost da je otkrije bila ravna podvigu!
Ispred kuće zatekli su Esmu, Naserovom udovicu i dječak joj je odmah prišao i rekao: ‘Ti si moja žena’. Zahir Alev, Naserov sin, tada nije bio kod kuće, a kada ga je nekoliko dana kasnije mališan sreo u selu, pozvao ga je po imenu i obratio mu se kao svom sinu! Mališan je često bježao iz kuće Toksizovih u kuću iz svog prethodnog života, gdje mu je sve bilo poznato, i obitelj Alev ga je prihvaćala, pa je ostajao i po nekoliko dana kod njih. Nastavio je da ih posjećuje sve do 12. godine. Njegova majka Medina zapazila je da ima strah od visine, što je povezala s padom sa stepenica. Istraživanjem reinkarnirane djece u Turskoj nakon dr Jana Stevensona od 2007. godine bavi se regresoterapeut Diba Ajten Yilmaz, koja za sebe kaže da se ‘reinkarnirala 1965. godine’ sa sklonošću prema matematici, psihologiji, parapsihologiji, sociologiji i antropologiji.
Član je Međunarodne asocijacije za istraživanje regresije i terapiju uz njenu pomoć i surađuje s najpoznatijim stručnjacima za pitanja reinkarnacije diljem svijeta. Knjigu ‘Putovanje u dubine duše’, objavila je u Turskoj 2011. godine.