Ono što se dogodilo Maggie H. i njenoj kćerki spada u klasične fenomene ‘izgubljenog vremena’. Tog jutra, kao i obično, spremala se krenuti na posao, a kćerka u školu, što se najčešće odvijalo s mnogo vike i požurivanja. Ovom prilikom, ipak, sve je bilo drugačije: obje su ustale ranije i dobro raspoložene.
‘Živimo okružene satovima: zidnim u dnevnoj i spavaćoj sobi, na mikrovalnoj pećnici, aparatu za kavu, a imale smo ga i na jutarnjem šou programu koji smo pratile na televiziji’, rekla je Maggie H. ‘Obje smo bile spremne za polazak ranije nego obično, pokupile smo stvari i prepješačio desetak metara do auta. Pošle smo šljunkovitim putem koji obično ne koristimo. To je bila ulica kojom smo rijetko prolazile. Usput smo pričale o svemu, a kad smo stigle pred školu oko nje nije bilo vozila i vladala je tišina. Nije bilo djece i nastavnika pred njom kao obično u to vrijeme. Bila sam šokirana i pitala kćerku kako to da smo stigle tako rano. ‘Pogledaj koliko je sati’, rekla je ona mirno. Sat je pokazivao da je prošao čitav sat od kad smo krenule, a za tu razdaljinu, pošto nigdje nismo usput svraćale, potrebno je najviše petnaest minuta! Izgubile smo nekako čitavih 45 minuta, a da nismo znale kako i gdje! Čudila sam se i pitala što nam se dogodilo tog jutra, ali moja kćerka više nikada o tom događaju nije željela pričati. Izabrala je da se pretvara da se toga dana ništa neobično nije dogodilo ‘, zaključila je Maggie H. Izvor: Treće Oko