Sri mooju često kaže da mnogi ljudi zamišljaju kako on cijeli svoj život provodi na stolici dajući Satsang. Ali, zaista, njegov život je vrlo spontan, dinamičan i totalno nepredvidiv – odvijajući Satsang sam po sebi … Evo što o tome kaže mooju:

“U Jamajci i drugim dijelovima Kariba, u određeno vrijeme godine se javlja puno kornjača koje polažu puno jaja u pijesak, i onda ih zakopaju … Onda u neko vrijeme, jaja počinju izleganje .. malene kornjače izlaze. I nekad na stotine njih izadje … ali s mjesta gdje su izlegnute .. možda tri-četiri metra ili šest metara od same vode na plaži one moraju ići, ocean ih zove … I pokušavaju dodju do oceana, ali prije toga mnogo ptica ih takodje pojede. Ptice dodju. Ne sjećam se da li su galebovi, ali ih pojedu. I tako samo nekolicina dodje do vode. I one koje dodju do vode, takodje će ih neke ribe pojesti. Na kraju samo par njih preživjeti. Onda rastu i rastu i kaže se da mogu živjeti mnogo godina.
To se može vezati i za Satsang. Toliko “jaja” se izlegne. Što to znači? Toliko ljudi dodje na Satsang, i dirnuti su porukom i vibracijom Satsang, zovom istine. I onda se nekako polažu i izlegu, ali prije nego ove male “kornjače” dodju do vode, već ih toliko ptica jede, i još neke stvari dolazi da ih jedu. To znači da prije nego dostignu sigurnost oceana, već je toliko distrakcija da ne dopru do oceana. Mnogi od njih tu preminu.

A neki dodju do oceana, dodju i .. u oceanu su, ali na neko vrijeme … Neko vrijeme nisu potpuno sigurne u ranom razdoblju, skakuću gore-dolje po valovima, i opet nešto dodje i pojede ih, čak i tamo, nekad ih ptice uhvate, kad su na površini. Mnogo ljudi, unutar sebe zapravo ne rastu, ne razviju se, javi se neka distrakcija i nešto ih odnese, ali neki rastu. Od mnogo, mnogo, neki žive … i postanu jako stara bića. To me malo podsjetilo na Satsang.

Ista istina je u svima, ali neka bića … to prosto .. ne kapiraju. Ali neki ukapiraju. “