Svijet u kojem se našao nije bio ni nalik na bilo što što je do tada vidio. Bilo je to suho, sprženo mjesto s malo vegetacije. U daljini je ugledao naselje. Naselje je bilo načinjeno od šatora i razapetih tkanina, umjesto od zemljanih materijala. Kad se približio selu, preplavio ga je zadah smrti i razbolio se. Mogao je čuje plač djece, jauke, stenjanje i ridanje odraslih, zvukove bolesti i očaja. Gomile mrtvih ležale su kraj svježe iskopanih jama, čekajući da budu sahranjeni. Njihova iskrivljena, iskežena lica i krhka tijela govorila su da su ti ljudi umrli od gladi. Tada su više podsjećala na kosture nego na ljude, a djeca, odrasli i starci izgledali su potpuno isto – njihova nekad tamnosmeđa put bila je sada pepeljasto siva. Kad je Djed ušao u selo, još dublje su ga pogodile užasne slike izgladnjelih ljudi. Djeca su jedva mogla hodati, stariji su umirali ležeći i svuda se čuo plač bola i straha. Zadah smrti i osjećaj bespomoćnosti preplavili su Dedu, budeći u njemu želju dapobegne što dalje od tog sela. U tom trenutku se pred Dedomiznenada pojavio predak s likom starca, obrativši mu se u početku jezikom koji nije razumio. Dok je predak govorio, Djed je shvatio da je to duh nekoga tko je jednom, kao čovjek hodao duhovnom stazom, vjerojatno kao šaman tog plemena. U tom trenutku je razumio ono što je duh pretka pokušavao mu kaže blagim glasom: ‘Dobrodošao u ono što će se jednom nazivati ​​država gladi. Jednoga dana će svijet o ovome govoriti s užasom i krivce će tražiti u lošem vremenu i zemlji. To će biti prvo upozorenje tom istom svijetu da čovjek ne može živjeti mimo zakona Stvaranja. Ukoliko svijet spozna svoju krivnju i uzroke ovakve besmislene gladi, znači da će naučiti jednu veliku lekciju. Ali, bojim se da svijet neće prihvatiti krivnju, već će za sve optužiti ćud Prirode. Svijet neće spoznati da je, dopuštajući da se ovi ljudi što više množe i imaju velike obitelji, stvorio mjesto smrti umjesto blagostanja. Kada se prekrše prirodni zakoni Zemlje ljudi gladuju, kao što Priroda izgladnjuje jelene zimi, kada se njihov broj poveća toliko da zemlja više ne može ih hrani. Trebalo je ostaviti ove ljude na miru. Nekada su znali kako živjeti u skladu sa zemljom, obilje su obilježavali sreća, ljubav i mir. Ali im je sve to oduzeto onog trenutka kada ih je svijet prisilio da žive mimo zakona Stvaranja i, na kraju, sad ih prisiljava da umru ‘.
Lagano, starac je krenuo natrag ka prizorima smrti i očaja. Onda se još jednom okrenuo i rekao Dedi: ‘Ovo će biti prvi znak. Gladi će biti i prije i poslije ove, ali nitko neće obratiti pažnju. Neće shvatiti kakav će utjecaj na čovječanstvo imati baš ova velika glad. Djeca Zemlje će razumjeti poruku sadržanu u svakoj patnji i svakoj smrti, ali će ostatak svijeta vidjeti samo sušu i oskudicu i, ne shvativši vlastitu krivnju, za sve će okriviti Prirodu ‘.
Izgovorivši posljednju riječ, starac je nestao, a Djed se opet našao na ulazu u Pećunu vječnosti.