Svjedok o paranormalnim zbivanjima koji je želio ostati anoniman, opisao je svoje iskustvo s putovanja u Fičburg u Massachusettsu, u ljeto 1968. godine.
‘Imao sam sedam godina i igrao sam se u šumi. Odlučio sam prošetati i, nakon desetak minuta hoda, već sam išao kroz gusto drveće i šikaru, sklanjajući rukom lišće i grančice s lica i tijela. Primijetio sam da lišće mijenja boju od zelenog ka žutom, a zatim prelazi u narančasto dok sam ulazio sve dublje u šumu.
Kad sam konačno dospio na kraj šume, ugledao sam nešto što me je zaprepastilo. Osjećao sam se kao Dorothy iz Čarobnjaka iz Oza kad izlazi iz tornadom srušene kuće i vidi nepoznatu zemlju oko sebe. Taj sam dojam imao gledajući futurističku okolinu kakvu nikada prije nisam imao priliku vidjeti. Pomalo sam se plašio, ne znajući gdje se, u stvari, nalazim.
Ipak, prizor je bio predivan. Putevi koje sam ugledao bili su vrlo sjajni i blistavo čisti. Mogao sam vidjeti Sunce kako se ogleda u njima. Bili su drugačiji od današnjih putova i sasvim moderni: nisu bili od asfalta, već od nečeg srebrnog i blistajućeg. To je, možda, mogla biti neka vrsta metala, zaključio sam.
Kuće su bile obojene, moderne, vrlo uredne i lijepo održavane, s velikim prozorima i krovovima različitih boja, pretežno narančastim. Ulične svjetiljke su bile u vidu sjajnih stupova, s kuglom na vrhu, i svaka je na neki način bila drugačija. U pozadini sam čuo buku: automobili su bili mali i okrugli.Njihova boja je bila fluorescentno zelena, sa crnim šarama oko vrata i na krovu.
Nisam vidio ljude. Stajao sam tamo pet-šest minuta, a zatim sam se kroz šumu vratio kući i sve ispričao majci. Nju to kao da nije mnogo interesovalo i samo mi je rekla da se klonim lutanja po šumi!
Sljedećeg dana vratio sam se na isto mjesto, ali tamo više ničega nije bilo! Gledao sam i gledao, ali nisam mogao vidjeti grad iz budućnosti ‘.