I nadgrobni spomenici prvotno su imali dvostruku svrhu: s jedne strane da prepuste pokojnika brizi nekog boga, a s druge strane da ga ‘garantirano’ zadrže pod zemljom. Križ je od najranijih vremena bio korišten za obilježavanje grobnica. Kasnije, kad je križ posto centralni simbol kršćanstva, njegovo postavljanje iznad groba postalo je općeprihvaćena praksa.
I oblikovanje groba igralo je važnu ulogu u odašiljanju duše preminulog na njen put. Neka plemena starog Walesa sahranjivala su pokojnike u uspravnom poloaju, da bi se oni mogli lakše popeti na nebesa. Kršćanski grobovi često bivaju položeni u smjeru istok-zapad, da bi pokazivali prema Jeruzalemu.
Na smrt se nije oduvijek gledalo kao na velikog ‘izjednačavača’ ljudi. U nekim kršćanskim sredinama sjeverni dio groblja bio je rezerviran za kriminalce, zato što je smatran za manje dostojan, dok je istočni dio odvajan za svece, jer je bio najbliži Svetoj zemlji. Plemstvo je dobivalo južni dio, a običan narod sahranjivan je na zapadnom.
Samoubice su oduvijek imale osobito strog tretman. Smatralo se, naime, da su oni, time što su svojevoljno oduzeli sebi život, počinili čin svetogrđa, pa im je uskraćivano pravoi da budu sahranjeni na posvećenom tlu. U Engleskoj sve do 1823. godine – kad je zakon bio izmijenjen – onaj tko bi počinio samoubojstvo sahranjivan je na raskrižju s kolcem probodenim kroz srce. Ova praksa pružaju je zbog vjerovanja da će se osobe sahranjene izvan crkvenog dvrišta vratiti kao zli dusi da muče žive, sem ukoliko ne budu prikovane kolcem za jedno mjesto. A čak i kad bi zao duh uspio osloboditi, on bi bio zbunjen, jer na rsakrsnici ne bi znao kojim pravcem krenuti.