Znanstvenici su pokušali dokazati da svatko od nas ima telepatske sposobnosti i zapitali su se da li čovjekov duh može otići kilometrima daleko od tijela, posjeti neko unaprijed označeno mjesto i vratiti se s točnim opisom tog mjesta …?
‘Gledanje na daljinu’ zaintrigiralo je ugledne fizičare s Istraživačkog Instituta Stanford u Kaliforniji osmisliti eksperimente koji će takvu pretpostavku moći dokazati, uz uvjet da se obave pod maksimalnom kontrolom i nataj način isključisvaka mogućnost prijevare ili slučajne pogreške. U knjizi ‘Doseg uma’, koju su objavili 1977. godine, tvrdili su da su uspjeli dokazati vjerodostojnost fenomena i da je ta mogućnost skrivena u svakom pojedincu !?
Ispitanici s kojima su fizičari Targ i Putof radili bili su Ingo svon, poznati njujorški medij i umirovljeni šef policije Pet Price. Obojica su iskazali talenat da vide na daljinu, ponekad im je čak uspijevalo i prepoznati odredište po nazivu, a ne samo da ga opišu, dok su u drugim slučajevima davali iskaze o pejzažu i objektima samo na temelju koordinata na zemljopisnoj karti. Fizičari su zbog svog stava bili izloženi žestokim kritikama, ponekad i optužbama da su pogrešno interpretirali rezultate eksperimenata, ili da nisu osigurali dovoljno znanstvene uvjete za njihovo izvođenje, ali ih, zbog njihovog renomea, znanstveni krugovi nisu mogli ignorirati. Fizičari Russell Targ i Harold Putof pozvali su kolege da i sami pokušaju da urade slično, ali malo njih je u tome uspjelo.
Sa Petom Pricea obavili su devet pokušaja gledanja na daljinu i rezultate su objavili u listopadu 1974. godine u engleskom znanstvenom časopisu ‘Priroda’. Prajsu, koji sebe inače nije smatrao naročito obdarenim paranormalnim sposobnostima, Targ i Putof su dali zadatak da opiše devet lokacija u okolici Stanforda. Naziv svakog mjesta je stavljen u omotnice koje su zatim bile stavljene u sef. Pola sata prije početka eksperimenta, Pet i jedan od voditelja bili bi u prostoriji, a Putof i još jedna osoba odabrali bi nasumice jedan od omotnica, otvorili ga i krenuli ka odredištu. Ni Prajs ni Targ nisu znali o kojem je mjestu riječ, niti su tjedna eksperimenta imali kontakt s grupom na terenu.
Prva je posjeta bila ‘Hoover Toweru’ u krugu Stanfordskog sveučilišta. Pet Prajs ne samo da je dao točan opis objekta, nego je i pogodio o kojoj je građevini riječ. To je za znanstvenike bio, međutim, samo znak da pooštre kontrolu, pa je od tada jedino vozač otvarao omotnicu i znao koji je cilj u pitanju, dok ostali u ekipi to nisu znali. Kada su stigli u marinu u Redwood Cityju, magnetofonskatraka zabilježila je u isto vrijeme Pricea riječi: ‘Vidim most na pristaništu … ili kej u zaljevu’.
Pun pogodak Pet Prajs postigao je prilikom sedmog ‘mentalnog izleta’ – u pitanju je bio trgovački centar za umjetničke i ručne radove, gdje je bilo mnogo puteljaka i nadstrešnica obraslih vinovom lozom.
On je tada rekao: ‘Vidim nešto što izgleda kao lišće … čini se da je hladno, u sjeni. Ne vjerujem da su oni, to jest posjetitelji, vani na direktnom suncu … ima mnogo stabala u tom kraju s lišćem ‘. Opisi su s jedne strane bili točni, a istovremeno i dosta uopćeni: stabla, ulice, putevi, cvijeće ili brežuljci uglavnom su sastavni dio većine predjela i lako ih je pogoditi.
Postupno su istraživači otkrili da ispitanik uz točne opise osnovnih elementa daje njihovu nepotpunu ili pogrešnu funkciju. Također su uočili da ponekad opisi izgledaju kao obrnuta slika u ogledalu i zaključili da je u postupak uključena desna polovica mozga, jer ona kontrolira prostornu orijentaciju i intuiciju.
