Tajna rascjepom Ličnosti Malo Ja, Malo On. Jedno od najtežih mentalnih poremećaja je umnožena ličnost. To znači da jedna osoba objedinjuje više potpuno različitih karaktera. Čak i danas, psihijatri imaju problema da objasne postojanje višestrukog ‘ja’. Ali, zar nije to ponekad izraženo i kod normalnih zdravih ljudi.
Kada neki ‘slabić’ dođe u situaciju kada se pretvara u neustrašivog heroja i obrnuto, ili kada potpuno smirena osoba zbog nečeg počne ponašati kao razjareni bik. Da li svatko od nas u stvari u sebi objedinjuje više ličnosti?
Kada je 1905. američki psihijatar Morton Prins štampao svoju knjigu ‘Rascjep ličnosti’, njegove europske kolege jedva su ga udostojili pažnje. Ovaj izvanredan izvješće kliničke dijagnoze umnožene ličnosti, tretiran je kao – senzacionalistički roman. Koliko se zna, čak ni Sigmund Freud, osnivač moderne psihijatrije, nije shvatio zbačaj Prinsovog otkrića. Prins se, na vlastito zaprepaštenje, susreo sa oblikom ljudskog ponašanja koje je, do tada, smatrano čistom fikcijom. Nepovjerenje je stoga bilo sasvim razumljivo. Za obelodanjenje otkrića rascjepa ličnosti moglo se računati i na podsmijeh, poput onih koji tvrde da su vidjeli sirene ili jednoroga.
Robert Louis Stevenson je, kao sjajan efekt, koristio pojavu rascjepa ličnosti u sjajnom dijelu znanstvene fantastike, ‘Doktor Jekyll i Mister hajd’, 1886. Glavni junak je liječnik, visoko cijenjenog morala i pameti. Voljen od svih koji ga okružuju i dobro poznat po svom mekom srcu, doktor Jekyll otkriva otrov koji mu omogućava radikalne promjene osobnosti. Pošto ga je isprobao na sebi, tijelo doktora Džekila zaposjeda zli genije, Mister Hajd. On je monstrum i ne preza od ničega.
Duže vrijeme, oni će se boriti međusobno, dok doktor Jekyll ne shvati da mora uništiti mister Hajda. Cijena za njegovo ubojstvo je smrt doktora Džekila. Knjiga je postala klasično djelo u svom literarnom žanru. Međutim, kada je prvi put štampana, nije se pretpostavilo da će se Stivensonov koncept iskazati kao realnost.
U proljeće 1898. u ordinaciju dr Princea došla je dvadeset petogodišnja žena, koja se žalila na kronične glavobolje. Njeno ponašanje, od strane obitelji okarakterizirano je kao neprihvatljivo i potpuno nerazumljivo. Hodala je u snu, razgovarala sama sa sobom, govorila laži bez vidljivog razloga i mijenjala raspoloženja, od histeričnih napada do apsolutne bezvoljnosti.
Dama, koju Prins opisuje u knjizi kao gospođicu Bošamp, nalazi se u vlasti vlastite četiri ličnosti. Ona je doživljavala iznenadna onesvešćenja, poslije kojih bi postajala druga osoba, potpuno nesvjesna prethodne ličnosti. Prins je hipnozom uspio stupiti u kontakt sa sve četiri ličnosti gospođice Bošamp. Nazvao ih je B1, B2, B3 i B4. Ličnost B1 je zatražila pomoć od psihijatra. Ona apsolutno nije imala nikakvu predodžbu o svemu onome što čine B2, B3 i B4. Osoba B1 bi recimo, došla svijesti negdje na periferiji grada, očajnički pokušavajući shvatiti kako je tamo dospjela; B2 je, u izvjesnom smislu, bila kreacija samog psihijatra, budući da se pojavljivala jedino tijekom hipnoze; B3 se predstavila Princeu, rekavši da se zove Sali. Sali je bila onaj besramni član društva, koji uživa u provociranju ostalih. Ličnost B4 označila je sebe kao ‘Idiota’. Ona je imala lošu narav i bila je odgovorna za kapriciozno ponašanje gospođice Bošamp.
Ove četiri ličnosti opstajale su u nevjerojatnim okolnostima. Prinsu je izgledalo da B1 i B4 imaju najviše zajedničkog, mada su se razlikovale u mnogim stvarima. Osoba B1 je slabo jela, pila potpuno gorku kavu, imala averziju prema alkoholu i pokazivala sklonost prema vegetarijanskoj hrani. Za razliku od nje, B4 je imala zdrav apetit, kljukala se šećerom i kremama u orgomnu količinama, voljela vino i obožavala meso.
Dok je B1 nosila spuštenu kosu, B4 bi svoju uvijek podigla. Ličnost B1 je bila religiozna, B4 nikada nije išla u crkvu. B1 je bila strpljiva, tolerantna i ponizna, što je u potpunoj suprotnosti sa B4, koja je voljela da izaziva neprilike, a osim toga mrzila je djecu i starcec. Osoba B1 je bila nesvjesna postojanja B4, ali je B4 pokazivala izvjesnu simpatiju i suosjećanje za patnje B1.
Sali je zauzimala posebno mjesto u ovoj mješavini ličnosti. Iako je B1 govorila tečno francuski, Sali je teškom mukom uspijevala nešto izgovori na francuskom. Sali je bila neorganizirana i učenje joj je bilo vrlo naporno, mada se trudila. ‘Čujem kako mi se idiot (B4) smeje’ bila je prva fraza, na francuskom, koju je Sali izgovorila. Pod psihičkim pritiskom, Sali bi počinjala mucati, što se nije događalo s ostalima iz ovog čudnog kvarteta.
Sali je bila zlurada i obično je otvoreno pokazivala zlobno zadovoljstvo zbog nesreće gospođe Bošamp. Upravo, biral je B1 za žrtvu svojih šala. Kako B1 nije podnosila pušenje, Sali je često palila cigaretu. jednoga dana, gaseći pikavac na vlastitoj koži, dozvolila je sebi iznenadnu promjenu u ličnost B1, koja je, ne znajući što se događa, zaurlala od bola. ‘Mrzim B1’, objasnila je Sali kasnije, a potom je slijedio dijalog sa zaprepaštenim Princom:
Prins: Ali, ti si u stvari Ona!
Sali: Ne, nikako.
Prins: kažem ti da jesi.
Sali: Ne, nisam.
Prins: Zašto nisi?
Sali: Ona ne zna ono što ja znam.
Prins: Ali, zar vi nemate iste ruke i iste noge?
Sali: Da, ali iste noge i iste ruke nas ne čine istim.
Sali je izražavala toliku netrpeljivost za drugo ‘ja’, odnosno ‘nju’, kako bi sama rekla, da je bila u stanju izvesti i najprljavije trikove. Pisala je pisma gospođici Bošamp, optužujući je da je raspikuća i lažljivica, prijeteći da će i drugima ispričati o gadostima koje Bošampova, navodno, čini. Sali bi, također, često skidala sve sa sebe, kako bi se sramežljiva B1 probudila naga.
Ako, kaže Prins, postojalo nešto čega se gospođica Bošamp bojala, onda su to bili pauci i zmije. Jednom je Sali otišla izvan grada i nakupila kolekciju pauka i znija. Vrativši se kući, spakirala ih je uredno, kao poklon paket sa svilenom mašnom, i poslala gospođici Bošamp. Kad je ova primila paket i otvorila ga, izletjela je užasnuta iz kuće i poslije toga dobila napad.
Nakon sedam godina intenzivnog liječenja, Prins je djelomično uspio povezati ove četiri ličnosti u jednu osobu.
Postojanje ovakvog mentalnog oboljenja prihvaćeno je šire kada su se pojavili izvještaji o drugim podijeljenim ličnostima. Nakon dosta vremena, 1957. tiskana je uzbudljiva knjiga ‘Tri osobe jedne Eve’. Odmah je postala bestseler i ubrzo je po njoj napravljen film.
U knjizi ‘Tri osobe jedne Eve’, psihijatri C.H.Tigpen i H.M.Čekli opisuju tragičnu sudbinu dvadeset petogodišnje žene s tri različite osobnosti. Bijela Eva, Crna Eva i Jane djeluju neovisno jedna od druge i svaka od njih nesvjesna je postojanja druge dvije. Glas, koeficijen inteligencije, rukopis, čak i testovi električne aktivnosti mozga mijenjaju se ovisno o izražene ličnosti. (Slika lijevo: Katarina MekIntajr – Višestruka ličnost)
Bijela Eva je ličnost koja je došla na liječenje. Bila je udana i majka jednog djeteta. Patila je od jakih glavobolja i naglog gubitka svijesti, što je dovodilo u vrlo nezgodne situacije. Psihijatri su bili u mogućnosti sazovu sve tri osobe i prema tome ocjene razlike u karakterima.
Bijela Eva je bila konformista, bez mnogo prijatelja, pomalo malograđanka, koja se lako uzbuđuje. Kćerka Boni bila joj je važnija od svega. Crna Eva bila je, u svakom pogledu, njena suprotnost. Teško da je imala bilo kakav osjećaj odgovornosti i uz to je držao neodoljiv nagon da se upusti u svaku vrstu avanture. Kapriciozna, koketna i uvijek spremna na flert. Smatrala je svoj brak dosadnim i više joj je odgovaralo da ga se odrekne.
Razgovor, u kome se njezin suprug po prvi put susreo s Crnom Evom, opisuju psihijatri kao izuzetno mučan. Jednostavno je odbila činjenicu da je u braku i na Ralfov užas izjavila: ‘Radi što god hoćeš s djetetom. Koliko puta moram reći da ja nemam veze s tobom, ni s tim djetetom ‘. Crna Eva je kasnije pokušala ubiti Boni, ali je srećom Bijela Eva onemogućila taj plan.
Jane, treća ličnost, pojavljivala se isključivo tijekom liječenja. Ona se pokazala kao najzrelija osoba i činilo se da pokušava ujedini i pomiri dvije sukobljene Eve. Zanimljivo da Jane nije imala ranijih sjećanja. Zapitani o nekom incidentu u mladosti, odgovorila je: ‘Ali doktore, kako bih ja to mogla znati. Ja sam stara samo sedam mjeseci. ‘
Za vrijeme Evinog razvoda od ralfa, kada se rješavalo pitanje skrbništva nad djetetom, pacijentica je potpisala tri odvojena dokumenta, u nazočnosti odvjetnika, koji su utvrđivali odgovornost svake od njene tri ličnosti. Na taj način, one nisu mogle optužiti jedna drugu za nehat.
Liječenje je potrajalo nekoliko godina. Konačno, Tipgen i cekla su otkrili korijen problema kao neugodno iskustvo petogodišnje djevojčice. Kada je Evina baka umrla, majka je natjerala Evu poljubiti leš u mrtvačkom kovčegu. Djevojčica je učinila sve da to izbjegne, ali se majka nije umilostivila. Kada se Eva nagnula iznad bakinog leša, iznenada je zaplakala potpuno drugačijim glasom: ‘Mama, ne daj da to učinim!’. U tom trenutku rodila se druga ličnost i tako je uspostavljen rascjep Bijele i Crne Eve. U budućnosti će Crna Eva činiti uvijek ono što Bijeloj Evi nije bilo dozvoljeno.
Ovo mladalačko iskustvo gurnuto je u stranu za duže vrijeme i izbrisano iz sjećanja. Psihijatrima je uspjelo vrate prošlost i izbace nemili događaj na površinu. U trenutku priznanja, rascjep ličnosti je nestao. Tada je otvoren put ozdravljenju. Tipgen i cekla navode da se Eva ponovno udala i da je živjela sasvim normalno. Kasnije, Eva je napisala knjigu i objavila je pod svojim pravim imenom. Objasnila je kako se njena ličnost razdvojila u jednom momentu i zatim tako razvijala za narednih dvadeset godina.
Novinarka Flor Schreiber u svojoj knjizi ‘Sibila’, koja se pojavila 1973. opisuje ženu sa, ni manje ni više nego šesnaest ličnosti. Radi se o Sibili Dorset, 22-godišnjoj studentici koja, mislilo se, ima amneziju. Također je imala strašne glavobolje i razdoblja kad nije mogla vidjeti, kao da je slijepa. Ubrzo nakon što se obratila za pomoć kod dr Kornelije Wilbur iz New Yorka, Sibila je počela pokazivati i druge ličnosti. Različite ličnosti predstavljale su se pod raznim imenima. Jedna ličnost, koja je sebe nazivala Viki, govorila je da je iz Pariza. Druga ličnost, nazvana Peggy Louje bila jaka žena koja nije pokazivala nikakav strah. Kako je vrijeme prolazilo Sibila je pokazivala sve više osobnosti: bila je pisac, pianista, zavodnica, majka … Svaka od ovih ličnosti je različito opisivala samu sebe. Jedna je govorila da ima plave oči i svijetlu kosu, dok bi ostale rekle nešto sasvim drugo. Interesantno je da su među ovih šesnaest ličnosti bila i dva muškarca, Mike i Sid. Njih dvojica su podržavali jedan drugoga u raznovrsnim nestašlucima, a predstavljali su Sibilina potosnutu želju da bude sin, a ne kćerka.
Sibila je bila žrtva sadističke majke, koja se trudila da muči i ponižava siroto dijete na sve moguće načine. Od ranog djetinjstva, Sibila se spašavala bježanjem u svijet snova, mijenjajući vlastitu osobnost prema izmišljenim sredinama. Po knjizi ‘Sibila’ snimljen je i film. Na slici gore lijevo je glavna glumica Sally Field, u prikazu dvije različite osobnosti kod Sibile.
Točni uzroci višestrukih ličnosti su nepoznati, ali je uočeno da je većina pacijenata s ovim poremećajem imala neke traume iz djetinjstva. Kao što se vidjelo, ovo je bio slučaj i sa Sibilom.
što se tiče simptoma, prvim simptomima poremećaja višestrukih ličnosti obično prethodi amnezija. Oni mogu se ‘probude’ na drugom mjestu ili drukčije obučeni, i da se nesecam ničega što bi im objasnilo ovu promjenu.
Danas primjerice između 25.000 – 250.000 ljudi u SAD ima poremećaj višestruke osobnosti. Ova procjena je ovako promjenjiva, jer je ovaj poremećaj dežak za dijagnostifikovanje.Osobe s višestrukom ličnosti mogu imati širok spektar simptoma koji mogu da se pobrkaju s ostalim, mnogo običnijim simptomima.
Obično se smatra da je potrebno šest godina da bi se dijagnosticirao poremećaj višestruke osobnosti. Da bi doktori dijagnosticirali ovako nešto oni moraju kod pacijenta s višestrukim ličnostima da vide dva ili više različitih identiteta. Također, svaki identitet mora postati dominantna ličnost za neko vrijeme.
U nekim slučajevima, liječnici mogu razgovarati s pacijentima na duži period ili reći pacijentu voditi dnevnik između posjeta, u nadi da će naučiti više o njegovim različitim identitetima.
U nekim slučajevima, liječnici mogu razgovarati s pacijentima na duži period ili reći pacijentu voditi dnevnik između posjeta, u nadi da će naučiti više o njegovim različitim identitetima.
Svrha tretmana je da se različiti identiteti pacijenta smjeste u jedan primarni identitet. Uspjeh je moguć, ali tretman može trejati godinama. U tome govori prilog da je trebalo 11 godina za Sibilinih 16 različitih identiteta da se pomiješaju u jedan identitet.
Ova zamršena međuigra ličnosti, nekako još uvijek ne djeluje dovoljno uvjerljivo. Uostalom, svi se mi ponekad nađemo u prilici kada se naše ponašanje ne može svrstati u uobičajeno ili očekivano, ali unatoč tome i dalje vjerujemo da smo ista ličnost. Da li današnji psihijatri radije prihvaćaju ovakve dijagnoze od Prinsovih suvremenika? Oni ne sumnjaju da određeni pacijenti pate od rascjepa ličnosti i da se ne mogu normalno suočiti sa svakodnevnim životom, ali da li se spašavaju od neugodne realnosti dijeleći je na više ličnosti? Postoji druga škola mišljenja, koja tvrdi da pravo objašnjenje leži u dobro poznatom kliničkom oboljenju, takozvanim fugama, u kome ljudi upadaju u nesvjesno stanje, slično snovima. Ono može trajati danima i ne ostaviti nikakvo sjećanje. Obično pacijenti moraju pribjeći mašti da bi objasnili izgubljeno vrijeme.
Na kraju, dolazimo do psihijatara koji vjeruju da ovakvo oboljenje postoji, te pacijente sa sličnim simptomima tretiraju kao slučajeve rascjepa ličnosti. Sa druge strane, psihijatri koji smatraju da su u pitanju fuge, neće imati pacijenata s rascjepom ličnosti.