Smrti se nije plašila, jer je znala da je duša besmrtna. Baba Vanga bila je vrlo neugodna prema ljudima koje je smatrala zlima, gotovo je uvijek raskrinkavala njihove grijehe i mane. A što se bolesti tiče – znala je Vanga da liječi travama, i govorila je da svakoga treba liječiti samo biljkama koje rastu u zemlji u kojoj dotični živi. No, nije mogla izliječiti i svog supruga. Dvadeset godina živjeli su u sretnom braku, da bi posljednje godine njen muž Mitko počeo piti. Dok joj je muž umirao, klečala je pored njegovog kreveta, a iz slijepih očiju tekle su joj suze. A kada je on izdahnuo, prestala je plakati i zaspala je. Dugo je spavala, a kada se probudila, objasnila je da je vodila voljenog čovjeka ‘do mjesta koje mu je bilo namijenjeno’.
Točno je predvidjela i dan svoje smrti, 11 kolovoz 1996. godine. Bilo je onih koji su očekivali da poslije tog dana Bugarsku zadesi kakva prirodna ili politička ‘kataklizma’. Ali, ni traga nije bilo od toga. Priča se da njezin duh lebdi nad Bugarskom i da zato ovu zemlju mimoilaze nemiri, ratovi i bijeda koji su se nadvili nad ostatkom Balkana. Na samrti, baba Vanga je rekla da je njene moći naslijedila jedna desetogodišnja djevojčica koja živi u Francuskoj, i da će svijet uskoro saznati za nju.
Vanga je sahranjena u crkvi Svete Petke u Petriču (slika gore), čiju je gradnju ona inicirala i pomogla. Ova crkva je prva koja je izgrađena poslije pola stoljeća komunizma u Bugarskoj.