Dr Skambi, koji je u međuvremenu proveo svoju istragu smrti Giuseppea Veraldija, utvrdio je da je večer prije nego što je nađen sljedećeg jutra mrtav pod mostom, taj mladić proveo u krčmi kartajući se s četvoricom prijatelja. Zato je dr Skambi pozvao u goste četvoricu svojih poznanika i zamolio Mariju da dođe u isto vrijeme. Kada se društvo opustilo i oraspoložilo, predložio je da odigraju partiju ‘briškula’. Djevojka je razdragano prihvatila prijedlog, iako do tada nikada nije kartala, a kada je donio na stol bocu vina i cigarete, veselo je počela naliva čaše, također da pije i puši, što do tada, koliko se znalo, nije uopće prakticirala.
Čitavo vrijeme je, prema zabilješkama dr Skambija, prisutne promatrala nekim čudnim i nemirnim pogledom, i onda rekla.
– Zašto ne stavite u moju čašu šećer, sol i mak, kao što ste učinili one noći. Znam što se iza ovoga krije. Želite me opijete kako biste me kasnije mogli lakše ubijete.
Zatim je nastavila mirno da dijeli karte – zapisao je dalje dr Skambi – i za kratko vrijeme popila skoro litru vina. Onda je, u jednom trenutku, neneadano skočila, odgurnula stolicu, vrisnula i, kao izbezumljena od straha, počela uzmiče prema zidu sobe. Izgledalo je da traži zaklon od nekih napadača koje je samo ona vidjela, jer su svi ostali nepomično sjedili za stolom, pa uzbuženi, šuteći očekivali da budu svjedoci daljnjih događaja.
– Ostavite me, što hoćete! Abel, Toto! Ostavite me, nemojte me tući! U pomoć! – vikala je izbezumljeno.