Nisam odrasla vjerujući u duhove, pragmatična sam i realna osoba, ali pošto sam i sama to iskusila, jasno je da sada vjerujem ‘, kaže kantri, folk i blues pjevačica Joan Osborne, koja se prije nekoliko godina našla na turneji u unutrašnjosti Teksasa i tamo neočekivano zakoračila u prostor koji nastanjuju duše umrlih.
‘Došli smo u to mjesto usred nedođije po imenu Šulenberg. Slikoviti gradić, male radnje i lokali, sve lijepo očuvano, kao da smo se našli u vremenu od prije jednog stoljeća. Odsjeli smo u ‘Sengelman Hallu’, staroj zgradi koja je nekada bila plesna dvorana i gdje su dolazili farmeri i rančeri iz okoline. Tu smo i nastupali, u ambijentu koji se nije mnogo izmijenio od vremena Divljeg zapada. Uz dobrodošlicu, govorili su nam da držimo oči otvorene jer se može dogoditi da vidimo duhove ‘- ispričala je Joan Osborne.
Upravo to se pjevačici dogodilo iste večeri nakon nastupa, kada su se svi razišli, a ona ostala sama za barskim šankom popiti piće prije spavanja. ‘Čavrljala sam s barmenom dok je radio svoj posao i pitala sam ga je li nekada vidio nekog duha ovdje? Rekao je da je poslije obnove, kada je lokal počeo raditi, kasno navečer kada su svi otišli čuo dva čovjeka kako se prepiru i tuku. Okrenuo se, ali nije bilo nikoga u blizini! Sjedila sam i ispijala svoje piće, on je bio okrenut leđima i brisao čaše, kada sam osjetila dodir na desnoj ruci. Pogledala sam i nije bilo nikoga. Još malo smo popričali o prošlosti stare glazbene dvorane i barmen se udaljio nekim svojim poslom, kada sam jasno osjetila kako me neka ruka vrlo energično povlači za desni rukav košulje! S te strane naišao je odjednom val hladnog zraka. Pogledala sam i vidjela pored sebe tog dječaka, malog i veoma mršavog, s kožom boje zemlje. Izgledalo je kao da je načinjen od prašine i da nije od krvi i mesa! Šokirala sam se zagledavši se u njegove oči na trenutak, a onda primijetila da je prostor iza njega, čitava prostorija, ispunjen figurama djece! Tada su nestali. Okrenula sam se ponovo barmenu i mora da sam bila blijeda kao kreč, jer me je pitao što se dogodilo i da li sam dobro? Rekla sam da me je netko vukao za rukav, a on je odgovorio: ‘O, znači vi ste vidjeli jedno od djece, zar ne?’
Tada mi je ispričao da su nekada davno djeca rančera i farmera dolazila u bar da mole svoje očeve da prestanu piti čitave noći i dođu kući, kako ne bi propili sav novac koji im je potreban za hranu i obitelj. Vukli su ih za rukav i govorili: ‘Tata, dođi kući!’ Mnoga su djeca, na žalost, umrla od gladi, i od tada se pojavljuju u baru, tražeći svoje očeve. I sama sam majka i ta priča me je pogodila, naročito pomisao da još uvijek nisu našla svoj mir ‘, završila je Joan Osborne svoju priču o susretu s duhovima.