Mehmet Kosmen rođen je oko 1898. godine u selu Kajiš oko 20 kilometara od grada Adane. Kada je imao oko 40 godina, bilo je ljeto i on je žnjeo, slagao i vršio žito uz pomoć konja i dolapa. Kako je konj bio prekriven prašinom koja se dizala, odveo ga je do rijeke Sejhan, gdje ga je inače kupao i na mjesto na kojem je voda obično bila plitka. Tu se odigrala drama, jer konj nije htio ući u vodu čiji podigli razinu, ugrizao je Mehmeta za rame, a on mu je stavio košaricu na gubicu i natjerao ga u dublju vodu. Konj je nastavio da se bori i povukao svog gazdu, koji nije znao plivati, u dubinu, pa se on utopio. Kada su našli Mehmetovo tijelo, ruke su mu bile omotane oko neke grane, za koju se uhvatio u pokušaju spasiti od utapanja.
Iste godine, 1938., u selu Kajiš, u susjedstvu Kosmenovih, rođen je Sulejman Zejtan, koji je od rođenja bio gluhonijem. Čim je prohodao, mali Sulejman krenuo je prema kući Kosmenovih, koja je od njegove bila udaljena oko trideset metara. Uporno je bježao iz svoje kuće a Stevenson je zapazio da se centar sela nalazio u suprotnom smjeru, i da bi bilo za očekivati ​​da dijete privlači selo i ljudi u njemu, a ne kuća na drugom kraju.
Kako ga nisu mogli spriječiti da posjeti dom Kosmenovih, kada je stigao tamo, dječak je gestama počeo pričati svoju sudbinu iz prošlog života. Desnom rukom oponašao je kretanje konja, kako je vukao uzde da bi ga natjerao da uđe u rijeku, zatim hvatao rame za koje ga je konj ugrizao kezeći i pokazujući zube, a onda s obje ruke oko grla objašnjavao kako se davio! Na rijeci Sejhan pokazao je mjesto na kojem se Mehmet utopio.
Mehmet Kosmen bio vrlo pobožan, a mali Sulejman, dolazeći u kuću njegove udovice i djece, uporno je pokušavao ukrasti Kuran i odnese ga sa sobom! Isto tako, nastojao je da bivola sa njihovog imanja odvede, pokazujući pantomimom da Kuran i bivo pripadaju njemu!
Prema Mehmetovo bratu Šabanu, dječak je upirao dva prsta, spajajući ih, da bi iskazao svoju bliskost s njim, a isto tako i prema ‘svojoj’ udovici Hatidže, pokazujući zatim prema svom srcu, stavljajući joj do znanja da su oni bili u ljubavi! Sve do 27. godine, Sulejman je imao strah od vode, a na vjenčanja Mehmetovih kćeri uvijek je dolazio i plakao. Nastavio je da ih posjećuje iu domovima u koje su se udale.
Jan Stevenson zaključio je da je to što je Sulejman bio gluhonijem značajna potvrda onoga što je želio ispričati gestama, jer o davljenju Mehmeta Kosmena i njegovoj obitelji nije od nikoga mogao prethodno čuti priču. Stevenson je uvijek težio razotkriti jesu li roditelji ili netko drugi mogli usmjere dijete u svjedočenju o svom prošlom životu, a to je ovoga puta, zbog nedostatka verbalne komunikacije, bilo isključeno.