Bijaše neki car veliki i slavan i imao je običaj da se vozi na pozlaćenim kolima sa slugama i boljarima, s čašću velikom, kako i dolikuje kraljevima. Sretnu jednom dva muža obučena u poderano i prljavo odijelo, blijede u licu i vrlo mršave. Ali, car je poznavao te ljude iznurenih tijela, koji su put svoju izmoždili isposničkim trudovima, pa kad ih vide, u taj čas skoči s kola, pade na zemlju pred njih, pokloni im se, ustade i iskreno ih zagrli i poljubi.
Njegovi pratioci, boljari, nisu bili zadovoljni ovakvim ponašanjem svog vladara, po njihovom mišljenju on je učinio nešto čime je povrijedio svoje carsko dostojanstvo. Kako nisu smjeli glasno da iskažu svoje negodovanje, požalili su se carevom bratu koji je, dijeleći njihova shvaćanja, opomenuo cara zbog navodnog malodušnog ponašanja. Na to mu je car dao odgovor koji je razobličio one koji su ga klevetali.
Taj vladar običavao je kad nekoga osudi na smrt pošalje pred njegovu kuću glasnika s trubom i kad bi čuli tu glazbu svi su znali kakva je sudbina ukućana. Kad je palo veče car je naredio da smrtna truba zatrubi pred vratima njegovog brata. A on, kada je trubu čuo, znajući što to znači, cijelu je noć preplakao praštajući se s ukućanima, au zoru, obukavši crno odijelo, zajedno sa ženama i djecom, pođe u palaču plačući i ridajući.
Kada ga car uvede unutra i vide kako plače, reče: ‘O, nerazumni i nesmisleni, kada si se tako uplašio glasnika svog jednorodnog brata prema kome, znaš, nisi ništa zgriješio. Kako si meni nanio ukor što sam smjerno poljubio glasnike Boga svoga, koji mi blagoglasnije od trube najaviše smrt i strašan dolazak Vladike moga kome sam, znam, mnogo i jako sagriješio. Ukoravajući tvoje bezumlje na ovaj način poplaših te, kao što ću i onog koji te je bezumno naučio me ukoriše, uskoro izobličiti.
I zapovjedi da se načine četiri drvena kovčega. U dva okovana zlatom položi mrtve i smrtdljive kosti, pa ih zakova zlatnim klincima, a druga dva premaza čađu i smolom pa ih napuni dragim kamenjem i biserima, i veza ih konopljanim užadima. Pozvao je boljare koji su se podsmjehivali njegovoj poniznosti pred ubogim isposnicima i postavi pred njih ona četiri kovčega, reći koliko koji vrijedi. A oni rekoše da su dva zlatna kovčega dragocjena i da su dostojna da se u njih polože vijenci i pojasi carski, a za one pomazane čađu i smolom rekoše da vrijede malo i neznatno. A kralj onda reče: ‘Znao sa da ćete odgovoriti ovako, jer vanjskim očima samo vanjsku stranu gledate. Gledati unutarnjim očima, vidjeli biste što je unutra: čast ili beščašće ‘.
I zapovjedi da se otvore pozlaćeni kovčezi, i kad ih otvoriše užasan smrad udari i pojavi se rugoba. Onda car reče: ‘Ovo je izgled onih obučenih u svjetlo i slavno ruho, koji se ohole mnogom slavom a iznutra su puni onoga što je mrtvo i smrdljivo i rđavih taština’. Potom zapovjedi da otvore i ona dva neugledna, i svi se zadiviše bescenim blagom i divnim mirisima koje su sadržavali. I reče im: ‘Znate li čemu je ovo nalik? Onima koje krase smjernost i koji su u bijedno ruho obučeni, čiji ste vanjski izgled prezreli, a meni nanijeli porugu što sam im se do zemlje poklonio. A ja, poznavši unutarnjim vidom časne i prekrasne duše njihove, proslavih se dodirom i blagoslovom njihovim smatrajući da je to časnije od svakog vijenca slave ‘.