Željezna Vasiljevića, zvanog Jež, iz Belotić, upoznao sam 1987. tijekom arheološkog iskapanja bronzanodopskih humki na šumari, nedaleko od Osečine. Još ranije čuo sam da je renomirai stručnjak u radiesteziji. Godinama je radio kao rašljar i usko surađivao sa Geološkim institutom u Beogradu. Otkrivao je na velikim dubinama rude i minerale, pomagao arheolozima pedesetih godina na iskopavanju humki u Rađevini, otkrivao grobnice sa izvanrednim materijalom. Tada sam doznao da je i on tragao za blagom kneginje Milice u Sklopu.
– Rano sam umirovljen – priča mi Gvozden – i od tada sam tragao za zlatom ukopanim u Sklopu. Od jednog povjesničara dobio sam kartu starog druma gdje je crvenom olovkom okružen taj rejon. Rekao mi je da tu tragan i povremeno fa obavještavam o rezultatima. Dvadeset godina odlazio sam tamo i po cijelo ljeto pregledao teren klatnom i rašljama. Od ljudi sam doznao mnogo vezanog za zlato. Kod mnogih sam noćivao, a kamo sreće da nikada nisam sreo tog povjesničara – uzdahnuo bi Gvozden i dodirnuo oči koje više ne vide.
– Jeste li našli na kakav trag – upitao sam ga.
– Eh, da li sam! Što bih dao da nisam! Klatno je vibriralo kao poludjelo iznad jednog procjepa u desnoj strani sklopa. Velika količina zlata, osjetio sam i počeo krčiti raslinje da bih se mogao spustiti u procjep. Bilo je lako sići do deset metara dubine, a onda je nastupio tijesan kanal. Na još jednom mjestu spustio sam se isto toliko, pa sam se uvukao u veliku blatnjavu prostoriju, sa usečenim Canco u vapnencu punih vode. Riješio sam da je pretražiti i vratim se nazad. Nisam smio dalje. Strah me uhvatio da ne zalutam, sunovratim se negdje u ambis. Oko mene je kapala voda, bubnjala u dubini da je tutnjalo u ušima. Osjetio sam napetost kao nikad ranije. Taman sam riješio da krenem nazad kad ugledah u kraju prostorije neki bljesak. Pojačan plamen karbida lampe i odem tamo.
Umalo se nisam onesvijestio od miline: sanduci pocrnjeli od memle. Jedan na drugom, spakovani i okovani željezom koje je uvelike razjela hrđa. Na mokroj zemlji Belas se kosti ljudi … mnogo kostura. Ali, šta je to sijalo? Ničega tu nije bilo što bi onako zasjalo, a sijalo je, vidio sam. Uhvatio me strah i osjetio sam pritisak u glavi. Okrenuo sam se oko sebe. Tama i zadah memle. Spustim lampu na zemlju, potegnem Sekirci iza pojasa i razvalim jedan sanduk.
Zasija kao sunce … Prosu se po zemlji pregršt nekih zlatnih lanaca, posuda, crvenog i plavog dragulja, križeva optočenih zlatom … Bilo je nekih pločica od zlata, noževa sa cargijama, što sve nije bilo! Procijenio sam da u sanducima mora biti najmanje tona. Ali, što da radim? Kod sa tolikim zlatom? Dok sam stajao kao ošamućen, razmišljao, premišljao, osvijesti me nešto strašno … Kao da iza mene nešto duboko diše. Okrenem se, kad na zidu prostorije sjaj, veliki krug u kojem se nešto pokreće. Sjaj je postajao sve jači. Ukaza se onda glava nekog svetitelja. Tamne oči me seku, ai vrućina me obuze. Ukopah se.Ni makac. Vrućina sve jača. Počeo peče kožu na licu i Smuda mi bradu. Disanje sve jače. Svetac samo diše. Jedva dođem sebi, dograbim lampu sa zemlje i – bježi. kako sam se popeo i izašao – ne znam. Te noći sam odmah zapucao kući.