Alfred Hitchcock: Vlastite fobije liječio hororom

Share on facebook
Facebook
Share on whatsapp
WhatsApp
Share on twitter
Twitter
Share on email
Email

Jedan od najvećih redatelja Alfred Hitchcock bio je toliko veliki u svom uspjehu da je priznao i kako je najznačajniju ulogu iz sjene odigrala njegova žena s kojom je proveo čitav život

Majstor napetosti i filmske jeze, inovator filma i otac suvremenog psihološkog trilera koji i danas, nekoliko desetljeća kasnije, unatoč razvoju specijalnih efekata publiku ostavlja bez daha, Alfred Hitchcock, po mišljenju mnogih najutjecajniji je filmski radnik svih vremena i svakako jedan od najvećih redatelja u povijesti filma. I sam je kao i njegove intrigantne priče poseban spoj kontradikcije, duhovit, britak, izravan ponekad brutalan i nerijetko ekscentričan u ophođenju s okolinom, a sa druge strane asocijalan i opterećen mnogim fobijama koje su ga pratile od najranijih dana. U gotovo šest desetljeća dugoj i bogatoj karijeri režirao je više od 50 filmova, od koji je 16 imalo 50 nominacija za Oscara.

Rođen je u istočnom Londonu 13. kolovoza 1899. godine, svega dan prije svoje buduće supruge Alme Revil, kao treće dijete u obitelji Eme i Williama Hitchcocka. Imao je još i starijeg brata i sestru, ali s njima nikada nije bio blizak. Otac, trgovac voćem i povrćem, i majka bili su irski katolici nižeg srednjeg sloja, a on je odgajan u strogom katoličkom duhu.

– Bili su katolici, što je u Engleskoj samo po sebi vrlo ekscentrično, a voljeli su i kazalište pa su mladog Hitchcocka odmalena vodili na predstave i zahvaljujući njima razvio je zanimanje za dramu, odnosno film. Njegov otac bio je vrlo strog čovjek i uvijek je zahtijevao red i disciplinu, ali ga Alfred unatoč svemu ne pamti kao strogog već više kao živčanog čovjeka. Kada je imao pet godina otac ga je poslao u policijsku postaju s porukom, a kada je načelnik pročitao papirić koji je donio, zaključao je Alfreda u ćeliju uz upozorenje: To je ono što se događa lošim dječacima. Od tada je stekao iracionalan strah od policije i službenika.
– Moja žena zna da se skamenim od straha kada ugledam policajca.

Nezgodna epizoda s policajcem bila je navodno razlog i što nikada nije naučio voziti jer je na taj način spriječio mogućnost da ga policija zaustavi. I s majkom je imao neobičan odnos. Jedna od svakodnevnih dužnosti bila mu je da joj svake večeri stojeći na rubu njezina kreveta odgovara na pitanja što je tog dana radio. Kada bi učinio nestašluk satima je morao stajati, a taj ritual nastavljao se i kada je odrastao. Kao vrlo mlad upisao je u jezični institut u Londonu St. Ignatius College, strogu školu koja je također doprinijela razvoju njegovih strahova. Jedini način da se riješim svojih strahova jeste da o njima snimam filmove. Koledž je bio vrlo zahtjevan, ali je Alfred uvijek uspijevao biti među pet najboljih učenika, a profesori ga pamte kao odsutnog mladića. Ipak, obožavao je da krade jaja svojim profesorima kako bi gađao njihove prozore. Kada bi oni pokušali saznati što se događa, on bi stojeći pod prozorom, nevinog izraza na licu tvrdio kako nije ništa vidio. Koledž je napustio sa četrnaest godina jer je želio postati inženjer pa je uz blagoslov roditelja upisao inženjerstvo i navigaciju, ali nije diplomirao. Godinu dana nakon očeve smrti, čim je napunio šesnaest godina, počeo je intenzivno da se zanima za film, a tada je dobio i prvi posao u telegrafskoj tvrtki.

I dalje kao ni u najranijim danima nije volio da se druži s vršnjacima, a kamoli sa suprotnim spolom, a pošto je bio debeljuškast i visok svega 170 cm, često se šalio na svoj račun: Bio sam neobično neprivlačan mladić.
Priznao je da sa djevojkom nije izašao sve dok se nije oženio, a o ženama je znao vrlo malo. O tome govori i anegdota sa snimanja jednog od njegovih prvih filmova. Hitchcock je tada bio dvadesetpetogodišnjak, a glumica je i trebalo odigrati scenu u vodi. Iako se svojski trudila da mu objasni da zbog ženskih problema tog dana ne može snimiti scenu, Alfred nikako nije shvaćao što to ona pokušava mu kaže.

Radio je kao scenarist, dizajner, direktor scenografije da bi 1925. debitirao kao redatelj filma Vrt užitaka. Ipak, kao svoj debitantski film navodi Stanara mračnu priču o Jacku Trbosjeku. To je prvi film u kojem se pojavio pred kamerom započevši tako niz kratkih pojavljivanja koja će postati njegov zaštitni znak. Na početku filmske karijere sreo je i buduću suprugu s kojom je proveo čitav vijek i koja je imala veliki utjecaj na njegov rad.
Alma Revil odmalena je radila u filmskoj struci i stekla je reputaciju darovite montažerka, dobrog scenariste i glumice. On je, kako je za sebe govorio, bio običan dostavljač kome su svi zatvarali vrata pred nosom, a ona je već tada bila uspješna. Dok nije dobio posao koji je bio bolji od njenog nije se usuđivao ni da joj se obrati.

– Za Engleza je nezamislivo da ima ženu koja radi važniji posao od njega.
Kada su započeli vezu, Alma je bila glavna osoba iz sjene, tih i predan suradnik čije je mišljenje cijenio ispred svega. Zaprosio ju je 1923. godine tijekom putovanja brodom.
– Ležala je na gornjem krevetu kabine dok se brod očajnički ljuljao, baš kao i Alma koja je patila od morske bolesti. Vraćali smo se iz Njemačke u London gdje sam upravo završio snimanje filma. Nisam se usudio održim okićen govor zato što sam se bojao da će pomisliti da govorim scenarij za film. Ispalo je tako da je zastenjala, kimnula i podrignula. Bila je to jedna od mojih najbolji scena. Almin pristanak za mene značio je pravi trijumf.

Vjenčali su se poslije tri godine, a dvije kasnije rodila im se kći jedinica Patricija. Nakon snimanja prvog pravog cjelovečernjeg zvučnog igranog filma Ucjena postao je najbolje plaćen filmski redatelj. Britansko razdoblje trajalo je do 1937. iu tom periodu snimio je filmove Čovjek koji je premalo znao, 39 stepenica, Jamajka …

Kada je buknuo Drugi svjetski rat, on je 1939. godine zakucao na vrata Hollywooda, ali svi veći američki studiji su ga odbili. Pošto nije pristao snimiti Titanic jer nije uspio pronaći brod adekvatan za snimanje, odlučio je ekranizirati Rebeku, jedini film za koji je dobio Oscara. U početku je snimao drugorazredne filmove s lošim glumcima, ali se situacija nakon Sumnje i Sabotaže promijenila. Uspjeh tih projekata dao mu je prilike za eksperimente poput čamca za spasavanje gdje se ponovno pojavio pred kamerama, ali na fotografiji u novinama. Razlog za takvo pojavljivanje bila je činjenica da je imao mnogo kilograma.
– Ja sam jednostavno jedan od onih nesretnika koji, čim slučajno pojede komad indijskog oraha, dobije 10 kg.

Neki njegovu potrebu za hranom dovode u vezu s brojnim strahovima i anksioznošću. Poznato je da je patio od neobične fobije, ovofobije, straha od jaja. Najteži je bio tridesetih godina, kada je imao 140 kg. Nakon tog razdoblja uspio je smršaviti, ali mu je kilaža stalno varirala. Obožavao je odreske i sladoled, kao i cigarete koje su bile njegov zaštitni znak, zbog čega je prvi put završio u bolnici 1957.

– Čovjek ne može živjeti samo od ubojstava. Potrebna mu je pažnja, odobravanje, podršku, a povremeno i izdašan obrok.
Pedesete su najproduktivniji period njegova razvoja, kada su nastala djela poput Nazovi M radi ubojstva, Drž ‘te lopova, Prozor u dvorište, Vrtoglavica, Sjever, sjeverozapad i Psiho. Tada je otpočeo suradnju i sa zvijezdama poput Kerija Granta, Jamesa Stewarta, Ingrid Bergman, Grace Kelly … Posebno su bile intrigantne njegove ženske junakinje za koje je birao ledene plavuše koje ne nose seksualnost oko vrata poput jeftinog nakita.

– Plavuše su najbolje žrtve, one su poput prvog snijega na kojem se ukazuju tragovi krvi. Oči moraju biti široke, lice ovalno, ne predugačko. Više mi se sviđa žena koja ne pokazuje odmah sve i koja se ne nameće fizičkim atributima. Treba napraviti razliku između krupne prsate plavuše i ženstvene plavuše koja posjeduje profinjenost. Možda upravo u tome leži razlog što više volim plavuše.

Važio je za redatelja neprijateljski nastrojenog prema glumicama. Svojevremeno je izrazio divljenje prema Voltu Disneyu što svoje glumice, ako mu se ne sviđaju, može potrga i nacrta nove. A poznata je ostala i izjava da su glumci velika stoka.
Kao pravi engleski džentlmena na setu je uvijek bio u odijelu, a britanski ritual ispijanja čaja je modificirao – prazne šalice zajedno s tanjurićima bacao je preko ramena. Ostao je upamćen i po svojim neslanim šalama: odjeven u žensku haljinu plašio je glumice, a saznavši koje su fobije članova ekipe, poput straha od miševa ili zmija, ostavljao bi im kutije pune istih. Tako je snimio odgovarajući vrisak za ubojstvo pod tušem u Psihu.

Sve lošije zdravlje obilježilo je posljednje dvije decenije njegove karijere kada je snimio Ptice, Marnie, Frenzy i Obiteljsku zavjeru svoj posljednji film.
1967. godine dobio je nagradu Irving Thalberg za životno djelo, a tom prilikom održao je najkraću zahvalnicu rekavši samo: Hvala. Godine 1979. dobio je još jednu nagradu za životno djelo, ali tada je pohvalio svoju životnu družicu.
– Da krasna gospođa Revil nije prihvatilo životni ugovor bez odstupnice, gospodin Alfred Hitchcock možda bi i danas bio na istom ovom mjestu, ali ne za ovim stolom, već kao jedan od konobara u dvorani – rekao je tada. Samo godinu dana kasnije preminuo je u svom domu u Los Angelesu, mirno, u snu, od zapaljenja bubrega uz kćer i suprugu koja ga je nadživjela.

SKIDANJE CRNE MAGIJE TELEFONOM

(POZIV DODIROM NA BROJ TELEFONA)

HRVATSKA

3,49 KN

4,78 KN

SLOVENIJA

1,05 EUR

ŠVAJCARSKA

1 CHF

AUSTRIJA

0,87 EUR

NEMAČKA

0,79 EUR*
Cena mobilnog zavisi od operatera

ŠVEDSKA

7 SEK

BiH HT ERONET

1,85 KM

BiH BH Telecom

1,4 KM

BiH m:tel

1,4 KM

SRBIJA

60 RSD

MAKEDONIJA

35,4 MKD

MAĐARSKA

300 HUF

ASTROLOZI AKTIVNI NA MREŽI

POZOVI ODMAH

SIGURNO

BRZO

POMAŽE

Saznajte šta Vas očekuje u budućnosti.